Nedavno sam našao jednu od svojih vezanosti tijekom interakcije s drugim praktikantima, a radi se o očekivanju nečega zauzvrat.
Praktikant se htio sastati sa mnom na određenom mjestu. Poslao sam mu e-mail da ću se moći naći, ali nije mi odgovorio da to potvrdi. Pomislio sam da možda nije provjerio svoj e-mail, pa nisam otišao na dogovorenu lokaciju sljedeći dan. Završilo je tako da je praktikant otišao tamo. Postoji još jedan praktikantica koja obično nije odgovarala na moje e-mailove. Nakon toga sam je osobno pitao zašto nije odgovorila na moje e-mailove da potvrdi stvari o kojima smo razgovarali. Rekla je da ako ne odgovori da to znači da je sve primljeno na znanje.
Iz moje perspektive, uvijek odgovaram na e-mailove koje mi praktikanti pošalju. Dobra je navika obavijestiti drugu stranu da sam barem vidio poruku i odgovoriti što je prije moguće, osobito u hitnim slučajevima. Moje osnovno razumijevanje je da, budući da koristimo e-mail kao komunikacijski alat, potrebno je međusobno se informirati i potvrđivati. Međutim, problem je što to možda drugi ne shvaćaju. U početku sam mislio da su ti ljudi lijeni i bilo im je teško samo odgovoriti. Također sam se osjećao nesretnim što druga osoba ne razumije osnovni bonton. Postupno sam shvatio da jednostavno svatko drugačije shvaća stvari, a različite su i navike koje smo stekli.
Ovo me također podsjetilo na prepuštanje mjesta nekome u autobusu. Ponekad, kad bih prepustio svoje mjesto, a osoba mi ne bi zahvalila, osjećao bih se povrijeđeno: „Ova osoba je stvarno bezobrazna. Ustupio sam svoje mjesto, ali nisu se udostojili zahvaliti mi.“ Kad bi mi netko zahvalio, pomislio bih da je ta osoba visokog morala.
Međutim, onda sam se zapitao: „Koja je svrha davanja svog mjesta drugima? Je li to da dopustim drugoj osobi da mi zahvali ili da navedem druge putnike da me gledaju s divljenjem?“
Svakako, nije ni jedno ni drugo. Ustupiti svoje mjesto drugima je samo za dobro druge osobe. Budući da je to za dobro drugih, kada osoba sjedne, dobrota za druge je već ostvarena i nije važno hoće li nešto reći ili učiniti.
Ponovno sam se osvrnuo na svoje interakcije s praktikantima. Za slučaj prvog praktikanta, trebao bih razmišljati iz njegove perspektive i pretpostaviti da je već vidio moj e-mail. Trebao sam otići na mjesto gdje smo se trebali naći. Da je praktikant tamo, mogli bismo razgovarati o stvarima. Ako ne, mogao bih samo nastaviti sa svojim poslom i to ne bi puno utjecalo na mene. Što se tiče slučaja druge praktikantice, također bih trebao razmišljati iz njezine perspektive i pretpostaviti da je već znala stvari o kojima smo razgovarali, tako da nije bilo potrebe za odgovorom. Sada znam da se ne bih trebao petljati s očekivanjem stvari od drugih.
Pogledao sam dalje prema unutra i shvatio da se moja potraga za nečim također manifestira u drugim aspektima. Na primjer, ako sam učinio nešto za kolegu praktikanta, ali nisam dobio odgovor ili čak ni riječ, bio bih vođen težnjom da očekujem odgovor i postao bih uznemiren. Nedavno sam skupio neke materijale za članke za Minghui, uključujući neka razumijevanja koja sam zapisao o stvarima i ljudima s kojima sam komunicirao tijekom moje kultivacije. Napokon sam sve sakupio u nekoliko članaka i poslao ih na Minghui. Nakon toga sam često provjeravao na internetu jesu li članci objavljeni. Ovo je također manifestacija moje težnje da očekujem nešto zauzvrat. Zapravo, bilo bi dovoljno da sam napisao članak o kultivaciji i svom razumijevanju temeljenom na Fa . Nije važno hoće li biti objavljen.
Pitao sam se zašto sam imao težnju da želim odgovor na sve. Činilo se da mi daje osjećaj samopotvrđivanja, zadovoljstva i da me drugi cijene. Sve su to ljudske vezanosti.
Učitelj kaže:
„Kad se rade stvari, ja smatram da je proces najvažniji, jer za vreme procesa možete navesti ljude da vide istinu, za vreme procesa možete spasavati ljude sveta, i tokom procesa možete razotkriti istinu.“ (Predavanje i objašnjavanje Fa na Fa-konferenciji u njujorškom Metropolitanu, prijevod na srpski jezik)
Dafa praktikanti bi također trebali obratiti pozornost na proces i dobro ga izvoditi. Stoga, trebam slijediti Učiteljeva učenja, u svakom trenutku uzeti u obzir druge i obratiti pozornost na davanje bez očekivanja nečega zauzvrat.
Trebao bih naporno raditi ne mareći puno o rezultatu, brinuti o praktikantima u cjelini ne razmišljajući o osobnoj dobiti, fokusirati se na druge, a ne na sebe, činiti dobra djela ne mareći za slavu i istinski se fokusirati na poboljšanje svoje kultivacije. To je ono što bih u svakom trenutku kao praktikant trebao imati na umu.
