Pariška komuna, jedna od glavnih katastrofa u ljudskoj istoriji, je izbila u martu 1871. godine. Trajala je samo oko dva mjeseca i opustošila je Pariz, a Karl Marx ju je pozdravio kao prototip komunističkog pokreta. Pokret se suočio sa stalnim otporom javnosti širom Evrope, ali je svoj dom našao u Rusiji 1917. godine i postepeno se proširio na trećinu svjetske populacije.
Nakon toga, svijet se podijelio na dva tabora - slobodni svijet i komunističke sile. Nakon Drugog svjetskog rata, sukobi između ova dva tabora su rezultirali hladnim ratom koji je trajao gotovo pola stoljeća. Premda se činilo da je hladni rat bio trka u naoružanju između dva tabora, zapravo je on uključivao i infiltraciju komunističke ideologije u čitav slobodni svijet. Kroz obrazovanje i različite pokrete, komunistički je bauk naveo ljude, a posebno mlađe generacije, da odstupe od tradicionalnih vjerovanja, moralnih vrijednosti i religije, što je rezultiralo stvaranjem nesloge u svijetu.
Budući da marksizam u tišini dominira mnogim aspektima naše globalne kulture, komunistička Kina se vinula da tačke da je postala drugi najveći ekonomski entitet na svijetu. Novcem, moći i drugim unosnim poticajima, Komunistička Partija Kine je utjecala na mnoge vlade u slobodnom svijetu, čineći ih ravnodušnima prema sveprisutnim zločinima uzrokovanim komunizmom.
Godine 2020. kroz globalnu pandemiju svijet je dospio u dosad neviđenu savremenu katastrofu. Probuđeni stvarnošću, mnogi su se ljudi i vlade pridružili pokretu za suprotstavljanje komunizmu.
Karl Marx kao sotonist
Tokom Prvog svjetskog rata boljševici su, 1917. godine, započeli Oktobarsku revoluciju. Rusija, koja je često smatrana legitimnim nasljednikom Rimskog carstva, je odjednom postala ateistična. U Sovjetskom Savezu je štampan veliki broj primjeraka Komunističkog manifesta na više jezika i distribuiran širom svijeta.
Prije toga, ova je knjiga bila zabranjena u brojnim zemljama, posebno u Njemačkoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Turskoj. Karl Marx i Friedrich Engels, autori ove knjige, su bili protjerani iz Francuske, Belgije i Njemačke.
Knjiga počinje rečenicom: „Bauk kruži Evropom - bauk komunizma. Sve sile stare Evrope su stupile u svetu alijansu da istjeraju ovaj bauk: Papa i Car, Metternich i Guizot, francuski radikali i njemački policijski špijuni."
Zašto ova knjiga počinje ovim riječima? Postoji nekoliko razloga. Jedan od njih bio je da je Marx bio protivnik religije. „Religija je uzdah potlačenog stvorenja, srce bezdušnog svijeta i duša bezdušnih prilika. To je opijum za ljude“, napisao je.
To je zbunjivalo neke istoričare. Odgojen u kršćanskoj porodici, Marx je u mladosti bio neobično pobožan. Međutim, s oko 19. godina on postaje sotonist, a njegovi su spisi bili ispunjeni slikama pakla, sotone, osvete i prokletstva čovječanstva. Od njegovog djela koje se sastoji od preko 100 tomova, objavljeno je samo 13 tomova. Preostali se dijelovi još uvijek nalaze u Institutu Marx-Engels u Moskvi.
Richard Wurmbrand, kršćanski nuncije kojeg je komunistički režim u Rumuniji zatvorio i mučio, je istraživao arhive i identificirao Marxovu sotonsku prirodu. U Jedan u očaju, Marx je napisao:
„Dakle, bog mi je ugrabio sve moje,
Proklet i u mreži sudbine.
Svi njegovi svjetovi su otišli dalje od pamćenja.
Ništa mi osim osvete nije preostalo."
I svjedočenje njegove kućne pomoćnice, Helen Demuth, je to također potvrdilo. Kad je bio jako bolestan, Marx se molio sam u svojoj sobi ispred reda zapaljenih svijeća, vežući traku za mjerenje oko svoga čela, što predstavlja sotonistički ritual. To je uticalo i na njegovu djecu.
„Doista, obožavanje Lucifera je moguće bila porodična stvar u Marxovom domaćinstvu. Marxov zet Edward Eveling je bio plodan pisac i predavač o sotonizmu, dok se Marxov vlastiti sin Edgar obratio ocu u pismu od 31. marta 1854. godine, s riječima: 'Dragi moj vraže', napisao je Wurmbrand u svojoj knjizi Marx & Sotona.
Cilj komunizma: uništavanje svih religija i društvenog poretka
Veza sa sotonizmom ukazuje na istoriju Komunističkog manifesta.
Komunistička organizacija “Federacija pravednih” sa sjedištem u Londonu je 1847. godine zatražila od Marxa da napiše manifest za njihovu reformaciju u Komunističku ligu 1847. godine. Marx je to učinio zajedno s Engelsom, a Komunistički manifest je rođen 1848. godine. Knjiga je osudila buržoaski društveni i ekonomski poredak i pozvala međunarodni proletarijat na klasnu borbu.
Kraj knjige također daje nagovještaje: „Komunisti preziru da prikrivaju svoje stavove i ciljeve. Oni otvoreno izjavljuju da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem svih postojećih društvenih institucija. Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. Proleteri nemaju što izgubiti osim svojih lanaca. A imaju svijet za dobiti.”
Mnogi su naučnici otkrili da je Federacija pravednika zapravo utemeljena od strane Iluminata, tajnog društvu koje je osnovao Adam Weishaupt. Cilj mu je bio pokoriti sve religije i vlade. Prema Wurmbrandu, Anacharsis Cloots, vodeći francuski revolucionar i illuminatus, se proglasio „ličnim neprijateljem Isusa Hrista“.
Godine 1780. bavarska je vlada prisilila ovu organizaciju na raspuštanje i odlazak u ilegalu. Ali su se njen utjecaj i aktivnosti i dalje nastavile u nekoliko zemalja pod raznim imenima. Njene postavke su također vidljive i kod Marxa: „Religija je uzdah potlačenog stvorenja, srce bezdušnog svijeta i duša bezdušnih prilika. To je opijum za ljude."
Naučnici su također otkrili da je Marx vjerovatno jedini poznati autor koji je svoje vlastite spise ikad nazivao "sranjem", "svinjskim knjigama". „On je svjesno i namjerno nudio čitaocima prljavštinu. Stoga nije ni čudo što su neki od njegovih učenika, komunisti u Rumuniji i Mozambiku, prisiljavali zatvorenike da jedu vlastiti izmet i piju vlastiti urin”, napisao je Wurmbrand.
Ali je Komunistički manifest i pored toga nastavio da generacijama obmanjuje i zavodi ljude. Hans Morgenthau, stručnjak za međunarodne odnose, je jednom govorio o svom djetinjstvu u Bavarskoj prije Prvog svjetskog rata. Njegov je otac bio doktor u mjestu gdje su ljudi često tražili da ih kad umru sahrane s Biblijom. Iznenađujuće je da su mnogi radnici molili da ih se sahrani sa novim primjerkom Komunističkog manifesta.
Uporedo s usponom Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS), i američka i britanska komunistička partija su štampale nekoliko stotina hiljada primjeraka jeftinog izdanja Komunističkog manifesta. Nakon Drugog svjetskog rata on se probio do škola i postao dio programa političkih nauka. Šezdesetih godina prošlog vijeka ova knjiga nudi smjernice radikalnoj omladini. Čak i nakon sloma komunističkog bloka 1989. godine, njegova ideologija je nastavila utjecati na razne socijalističke pokrete.
Gorbačov: Sovjetski komunizam je „čista propaganda“
Premda su lansirali satelite u svemir, vladajući sovjetski političari su još uvijek govorili o osnovnim dnevnim potrebama, poput paste za zube i deterdženta. „Mi smo, uključujući i mene, govorili: 'Kapitalizam ide u propast, dok se mi dobro razvijamo.' Naravno, to je bila čista propaganda. Zapravo je naša zemlja zaostajala'', rekao je Mihail Gorbačov u svom govoru na Univerzitetu Columbia, o kom je Irish Examiner izvijestio u martu 2002. godine u članku pod naslovom "Sovjetski komunizam 'čista propaganda'", kazao je Gorbačov studentima."
Gorbačov je okončao Sovjetski Savez u decembru mjesecu 1991. godine. „U ime komunizma smo napustili osnovne ljudske vrijednosti. Dakle, kada sam došao na vlast u Rusiji, počeo sam vraćati te vrijednosti, vrijednosti ‘otvorenosti’ i slobode”, kazao je Gorbačov u svom govoru 1997. godine. Na pitanje u intervjuu o stvarima zbog kojih je najviše žalio, bez oklijevanja je odgovorio: "Činjenica da sam predugo pokušavao reformisati Komunističku partiju", objavio je The Guardian u svom članku iz avgusta mjeseca 2011. godine pod naslovom "Mihail Gorbačov: Trebao sam ranije napustili komunističku partiju."
Nažalost, službenici Komunističke partije Kine (KPK) to još nisu prepoznali. Naslijedivši srp i čekić od Sovjeta, KPK je počela nanositi štetu kineskom narodu čim je osnovana 1921. godine. Istoričari su otkrili da ovaj simbol dolazi iz masonstva, organizacije povezane s Iluminatima i da se srp često tumači kao simbol smrti u mnogim religijama.
Od Sovjeta do Kine
Ubrzo nakon preuzimanja vlasti za vrijeme Oktobarske revolucije 1917. godine, Vladimir Lenjin je počeo forsirati komunističku ideologiju na globalnom planu. On je 1919. godine osnovao Komunističku Internacionalu koja je poticala na uspostavljanje komunizma u mnogim zemljama, uključujući Kinu.
U Kini, koja se mogla pohvaliti kulturnim i duhovnim nasljeđem starim hiljadama godina, Komunistička partija Sovjetskog Saveza (KPSS) ne samo da je pomagala u uspostavljanju KPK kao ogranak Komunističke Internacionale, već je i vodila njen rast. Sovjeti su 9. avgusta 1945. godine istovremeno napali Kinu na tri fronta. Preko milion sovjetskih vojnika je napalo japansku vojsku na sjeveroistoku Kine, oduzelo im oružje i predalo ga Lin Biau, šefu Komunističkog sjeveroistočnog vojnog okruga.
Dobro opremljeni i podržani od Sovjetskog Saveza, Lin je s drugim armijama KPK zadobio kontrolu nad sjeveroistočnom Kinom krajem 1948. godina, a onda zauzeo Peking u januaru 1949. godine. Zatim su, u proljeće 1949. godine, prešli rijeku Jangce i potpuno porazili sve Kuomintangove (KMT) trupe u matici Kini.
U oktobru 1949. godine KPK je preuzela vlast i uspostavila Narodnu Republiku Kinu, stavivši 540 miliona ljudi pod vlast komunista. Iako je tvrdila da daje zemlju seljacima i dijeli bogatstvo radnicima, u roku od samo nekoliko godina, KPK je uzela svu zemlju i bogatstvo. Zatim je zemljoposjednike i vlasnike preduzeća označila neprijateljima države, a onda su i njihovi potomci dalje bili progonjeni u decenijama koje su uslijedile.
Slično situaciji u Sovjetskom Savezu, i KPK je promovisala djela Marxa, Engelsa i Lenjina, zajedno s Maom Cetungom. Njihove su teorije korištene za opravdanje političkih pokreta, poticanje mržnje, dominiranje obrazovanjem, reinterpretaciju istorije i oblikovanje ljudskih umova kakve danas srećemo.
Pored napada na zemljoposjednike i vlasnike preduzeća, desetogodišnja Kulturna revolucija je potisnula gotovo sve intelektualce i izbrisala tradicionalnu kinesku kulturu. I ne samo to, uz pomoć SAD i drugih zapadnih zemalja, Kina je ušla u Svjetsku trgovinsku organizaciju i postala najveći izvoznik na svijetu. Inicijativom za pojas i put (BRL) i s gotovo 500 Konfucijevih instituta na šest kontinenata, KPK sada gura komunizam u čitav svijet.
Neviđena okrutnost
Dok je živio u Kelnu, Marx je pokrenuo dnevne novine Neue Rheinische Zeitung, u cilju zagovaranja svojih komunističkih teorija. Vlasti su ukinule ove novine i naredile Marxu da napusti zemlju. U svom posljednjem uvodniku od 18. maja, Marx je napisao: „Nemamo suosjećanja i ne tražimo suosjećanje od vas. Kad dođe naš red, nećemo se opravdavati za teror."
Ova je opaska bila u skladu s završetkom Komunističkog manifesta, koji je tvrdio da se cilj može postići samo nasilnim rušenjem svih postojećih društvenih institucija. Kada je riječ o KPK, režim je bio vješt u baratanju sa brutalnošću i lažima.
U proteklih 80 godina, oko 80 miliona Kineza je izgubilo život zbog brutalnosti KPK. Samo za vrijeme Velike kineske gladi, u periodu između 1959. i 1961. godine, 45 je miliona ljudi umrlo od gladi. Izvještaj iz 2011. godine otkrio je da stopa samoubistava u Kini iznosi 22,23 čovjeka na svakih 100.000. To znači da se gotovo 300.000 ljudi ubije svake godine ili da smrt samoubistvom slijedi jednom u dvije minute.
Brutalnost često ide paralelno s lažima i propagandom. Na primjer, 1957. godine Mao je pokrenuo kampanju „Stotinu cvjetova“ tokom koje su ljudi bili ohrabrivani da govore i kritikuju Partiju. Nakon kratkog vremena, međutim, svi koji su negativno komentarisali Partiju su bili kažnjeni, a 400.000 do 700.000 ljudi je završilo u zatvorima.
Ali komunizam nije stao samo u Kini. On se od 1960-tih godina infiltrirao u zapadno društvo pod maskom različitih pokreta liberalnih misli kako bi sistematski potkopavao tradicionalne vrijednosti na globalnom nivou. To je ono što je Marx očekivao, slično onome što su naglašavali Iluminati i masonstvo.
Bitka između slobodnog svijeta i komunizma
Kad je bio na svome vrhuncu, komunizam je vladao sa oko trećinom svjetske populacije. Čitav svijet je podijeljen u dva bloka, međusobno različiti kao dan i noć.
Pored hladnog rata, i u američkom su se društvu vodile stalne bitke između dva tabora. Penzionisani šef Komunističke partije SAD (KPUSA) je 1932. godine objavio knjigu pod naslovom 'Prema sovjetskoj Americi', a nakon toga je kao generalni sekretar te organizacije stranku približio Sovjetima, kao i pomagao u razvoju njene tajne podzemne mreže, koju je Staljinova obavještajna služba NKVD (preteča KGB) imala pod nadzorom.
U nastavku 30-tih godina prošloga vijeka, KPUSA je postala vrlo aktivna infiltrirajući se među političare, u izbore i organizacije za građanska prava. Ovi su napori postupno promijenili politiku američke vlade u korist KPK. Do 1949. i ranih pedesetih godina prošloga vijeka opasnost od komunizma je postala evidentna i sovjetska špijunaža je izašla na vidjelo. Joseph McCarthy i drugi su poduzeli mjere i uveliko smanjili uticaj komunizma u američkoj kulturi, nauci i vladi.
Američki predsjednik Ronald Reagan je, od prvog dana svog mandata, radio na zaustavljanju širenja komunizma. Tokom svog nastupnog govora 1981. godine on je komuniste nazvao "neprijateljima slobode", i zapanjen razmjerama sovjetske špijunaže komunizam je nazvao "žarištem zla u modernom svijetu".
Nakon ovih napora Berlinski zid je pao u novembru 1991. godine, a Sovjetski Savez se raspao narednog mjeseca. „Totalitarni sistem koji je zemlji davno uskratio mogućnost da postane uspješna i prosperitetna je eliminisan. Postignut je napredak na putu ka demokratskim promjenama", kazao je Gorbačov tokom svog govora o ostavci 25. decembra 1991." Slobodni izbori, sloboda štampe, vjerska sloboda, zastupnički organi vlasti, višestranački (sistem) postali su stvarnost, a ljudska prava su prepoznata kao vrhovni princip."
To je uslijedilo nakon masivnih napora da se očisti komunistički utjecaj u Srednjoj i Istočnoj Evropi. Donošeni su zakoni, rušeni su komunistički simboli i statue, a udžbenici su ispravljani kako bi se obnovile istorijske činjenice.
(Nastaviće se)
