Poznata pjesma Martina Niemoellera u Memorijalu holokausta u Bostonu kaže:
PRVO SU DOŠLI po komuniste, a ja sam šutio jer nisam bio komunist.
ONDA SU DOŠLI po Židove, a ja sam šutio jer nisam bio Židov.
ONDA SU DOŠLI po sindikaliste, a ja sam šutio jer nisam bio sindikalac.
ONDA SU DOŠLI po katolike, a ja sam šutio jer sam bio protestant.
ONDA SU DOŠLI po mene, a tada više nije bilo nikoga da se zauzme za mene.
Ovo je podsjetnik da se moramo zalagati za pravdu i da ne postoji „neutralnost“ između dobra i zla.
Priča o caru Kangxi: Cijena „neutralnosti“
Prije tristo i šezdeset godina u Kini, Kangxi, najveći car iz dinastije Qing, zasjeo je na prijestolje u dobi od šest godina, nakon očeve smrti.
Zbog njegove mlade dobi, vladom su upravljala četiri savjetnika iz prethodne vladavine: Sonin, Suksaha, Ebilun i Oboi. Nakon što je Sonin umro, Oboi je usmrtio Suksahu zbog navodnog zločina, ostavljajući caru samo dva savjetnika. Oboi je na važne položaje postavio vlastite ljude i ušutkao svakoga tko mu se pokušao suprotstaviti. Ebilun je, međutim, šutio u vezi Oboievog ponašanja.
Kada je car Kangxi počeo sudjelovati u državnim poslovima u dobi od 13 godina, dodijelio je Ebilunu razne titule, dajući mu viši status nego Oboiu, u nastojanju da kompenzira Oboievu moć. Ali Ebilun je uvijek nastojao biti neutralan između cara i Oboia. Nikad nije opominjao Oboia pred carem, niti je pokušao zaustaviti Oboia. Ponekad se je čak slagao s Oboiem.
Konačno, 15-godišnji car uhitio je Oboia tijekom državnog udara. Također je uhitio i Ebiluna.
Kangxi je vjerovao da je Ebilun pogoršavao stvari šuteći, kad je znao da je Oboi ubio puno ministara i pokušao stvoriti moć nad carem. Ebilun je umro godinu dana kasnije.
Moralna pouka ove priče je da ostati neutralan ili ravnodušan ne mora nužno osigurati sebi sigurnost.
Tijekom Drugog svjetskog rata zemlje poput Luksemburga, Belgije i Nizozemske proglasile su neutralnost, ali ih je njemačka vojska ipak napala; slično, početna neutralnost Sjedinjenih Američkih Država nije spriječila Japan da napadne Pearl Harbor.
Dana 28. listopada 2018. autobus je pao u rijeku Yangzi u kineskom gradu Chongqing-u. U nesreći je smrtno stradalo 15 osoba, uključujući vozača i putnike. Uzrok nesreće bio je što je putnica propustila njenu stanicu i zahtijevala od vozača da zaustavi autobus kako bi ona izašla. Vozač je to odbio, jer nije bilo trenutne autobusne stanice. Žestoka prepirka dovela je do fizičkog sukoba; vozač je izgubio kontrolu i autobus je pao u rijeku.
Istraga je, međutim, pokazala da tijekom petominutnog sukoba između putnice i vozača, nitko drugi u autobusu nije pokušao intervenirati. Šutke su promatrali sukob i dopustili da se dogodi tragedija.
„Banalnost zla“
Poznati politički mislilac Hannah Arendt skovala je frazu „banalnost zla“ da bi opisala kako je Adolf Eichmann, ključni birokratski funkcioner nacističke stranke, izvršavao svoje tehnokratske dužnosti ne dovodeći u pitanje njihovu svrhu. Eichmann je bio jedan od glavnih organizatora holokausta. Bio je odgovoran za omogućavanje i upravljanje logistikom u masovnoj deportaciji Židova u logore za istrebljenje, tijekom Drugog svjetskog rata.
Tijekom suđenja u Jeruzalemu 1961. godine, Eichmann je više puta tvrdio da mu nije preostalo ništa drugo nego da slijedi zapovijedi i da odluke nije donosio on, već njegovi nadređeni. Međutim, ipak je proglašen krivim za ratne zločine i pogubljen vješanjem.
Arendt je promatrala suđenje i komentirala Eichmannovu običnost u izgledu i raspoloženju. Stoga je sugerirala da zlo mogu biti jako ekstremna djela, koja čine inače neugledni ljudi. Kad se ljudi, bez razmišljanja, jednostavno pokore ili održavaju „neutralnost“ u totalitarnom režimu, oni postaju dijelom sustava, oni prihvaćaju nemoralna ponašanja sustava i postaju banalnost zla, baš kao što je to činio Eichmann. Čak i kad im sustav uznemiri savjest, oni se oslanjaju na priznanje i doktrinu sustava kako bi sebe obranili, otklanjajući time svaku osobnu krivnju.
Nažalost, nakon 70 godina komunističke vladavine u Kini, tradicionalnu kinesku kulturu i etička uvjerenja zamijenili su ateizam i doktrine Komunističke partije o klasnoj borbi, nasilju i prijevari. Zbog zaštite sebe, mnogi ljudi u današnjoj Kini odlučuju šutjeti kad je riječ o patnji drugih. Neki su čak postali banalnost zla, kao što je to učinio Eichmann.
Prisilna žetva organa i KPK virus
U srpnju 2006. David Kilgour, bivši kanadski državni tajnik za Aziju i Pacifik, i David Matas, kanadski odvjetnik za ljudska prava, objavili su istraživačko izvješće u kojem se zaključuje: „...vlada Kine i njezine agencije u brojnim dijelovima zemlje, posebno bolnice, ali i zatočenički centri i 'narodni sudovi', od 1999. godine, usmrtili su velik, ali nepoznat broj Falun Gong zarobljenika savjesti. Njihovi vitalni organi, uključujući srca, bubrege, jetre i rožnice, vađeni su za prodaju po visokim cijenama, ponekad strancima, koji u svojim matičnim zemljama uobičajeno dugo čekaju na dobrovoljno davanje takvih organa.“
Izvještaj se odnosi na zločin koji je počinio kineski režim, kao „oblik zla koji je do sada neviđen na ovoj planeti.“
Također je navedeno da su pacijenti iz gotovo 20 zemalja i regija otišli u Kinu na transplantaciju organa zbog kratkog vremena čekanja (od jednog tjedna do tri mjeseca). Ipak, mnogi svjetski čelnici i medijske organizacije, zbog političkog i ekonomskog utjecaja Komunističke partije Kine, šutjeli su. "Za jako puno ljudi širom svijeta, jednostavno je politički i ekonomski prikladno šutjeti", rekao je David Matas u intervjuu za Minghui.org.
Međutim, kad ljudi postanu ravnodušni prema nemoralnom ili destruktivnom ponašanju pod prividom „neutralnosti“, rezultat je da nitko nije siguran. Matas vjeruje da je trenutna pandemija posljedica šutnje u vezi kineskih kršenja ljudskih prava.
On je rekao: „Da je ostatak svijeta bio agresivniji u borbi protiv svih ovih lažnih prikazivanja i zataškavanja te poricanja i neistinitog pripovijedanja u suočavanju sa zloupotrebom transplantacija organa; da je globalni sustav inzistirao na transparentnosti i odgovornosti u vezi sa zloupotrebom transplantacija organa; i da se Kina [suočila] s globalnim pritiskom za transparentnost i odgovornost u svom zdravstvenom sustavu u vezi zloupotrebe transplantacija organa, sada ne bismo imali ovaj koronavirus. I sada trpimo posljedice šutnje u vezi zloupotrebe transplantacija organa.“
Poziv za buđenje
Što možemo učiniti kako bi se izbjegla takva tragedija? Moramo glasno, jasno i otvoreno zagovarati pravdu i odlučiti ne biti neutralni između dobra i zla.
Stanovnik Wuhana Tu Long rekao je u intervjuu za Glas Amerike, da je pandemija koronavirusa promijenila njegovu želju da bude poslušan građanin. „Da nije bilo nekih inozemnih prijatelja, koji su mi rekli istinu [o pandemiji], do sada bih možda bio mrtav“, rekao je.
Razmišljajući o sebi tijekom blokade Wuhana, rekao je:
„Kad su protjerali radnike migrante u Pekingu, rekao sam sebi: „Radim jako puno, ja nisam migrant, ja neću biti protjeran.“
„Kad su izgradili koncentracijske logore u Xinjiangu [za muslimane Ujgure], mislio sam: 'Ja nisam etnička manjina, ja nemam nikakva vjerska uvjerenja, ja neću biti u nevolji.'“
"Suosjećam s patnjom ljudi u Hong Kongu, ali pomislio sam: 'Neću izaći i prosvjedovati [za demokraciju] - to nema nikakve veze sa mnom.'“
„Ovaj put je pogodilo moj rodni grad. Mnogi ljudi koje znam su se razboljeli, a neki su umrli - ne mogu to više podnijeti.“
Često se ljudi probude tek kad im je vlastiti život u neposrednoj opasnosti, a čini se da je trenutna pandemija doista probudila mnoge koji su počeli vidjeti KPK onakvom kakva uistinu jest. Između dobra i zla ne postoji „neutralnost“.
