Nekad sam bio poljoprivrednik. Ali nakon što je vlada zaplijenila zemlju i izgradila zgrade na njoj, više nismo imali nimalo zemlje za obradu. Da bih zaradio za život i izdržavao svoje roditelje, otišao sam u Peking potražiti posao.
Moj prijatelj iz našeg sela otišao je u Peking prije nekoliko godina i sada radi u kompaniji za dostavu. Otišao sam ravno k njemu potražiti pomoć.
Na ulazu u njegov stambeni kvart zaustavio me zaštitar i pitao me za „Zdravstveni kod“. (Napomena urednika: „Zdravstveni kod“ je mobilna aplikacija koja prati nečiju lokaciju i bilježi podatke osobe na temelju toga je li ona bila u žarištu koronavirusa.)
„Što je to?“
„Provjerava da li ste bili ovdje. To nema nikakve veze s vašim zdravljem.“
Vidjevši da držim Nokiju (napomena urednika: Nokia nije pametni telefon na koji se može instalirati aplikaciju „Zdravstveni kod“), zaštitar je izvadio vlastiti mobitel kako bi skenirao moje lice i prikupio moje podatke, prije nego što me je pustio unutra.
Nakon što sam pronašao mjesto za stanovanje, žena iz stambenog odbora rekla mi je da nabavim propusnicu. Također sam morao skenirati lice svaki put kad bih ušao i napustio stambenu zgradu.
Rekla je: „Ovo je da se provjeri, jeste li vi taj koji ulazi i izlazi iz ovog prostora, a ne netko drugi.“
Ubrzo sam shvatio da sam, bez obzira gdje otišao, morao skenirati lice, bilo da kupujem namirnice u supermarketu, večeram u restoranu, ulazim u javno kupatilo ili čak prije nego što sam upotrijebio dozator toaletnog papira! Jednom sam pomislio da me osoblje restorana nije pustilo unutra, jer nisam izgledao dovoljno dobro.
Jednog dana dok sam šetao parkom Zhongshan, zaustavio me patrolni policajac i zatražio da vidi moju osobnu iskaznicu. Na ramenu je imao uređaj koji mi je skenirao lice.
„Zašto skenirate moje lice?“
„Istražujemo jedan slučaj i prikupljamo dokaze.“
Nisam prekršio nijedan zakon. Zašto je morao snimati moje lice?
Gdje god sam pogledao, vidio sam nadzorne kamere. Bez obzira gdje sam bio ili što sam radio, osjećao sam se kao da sam gol, iako sam imao odjeću na sebi.
Kasnije sam shvatio da komunistička vlada sve građane tretira kao „odmetnike“. Nije ni čudo što toliko truda troše nadgledajući svakog građanina, svugdje.
Zbog toga mi je bilo drago, što sam neki dan naišao na Falun Gong praktikanticu. Pozvala me da napustim Komunističku partiju Kine. Ispričala mi je i kako je vlada izmislila prijevaru „samospaljivanja“ kako bi oklevetala Falun Gong i opravdala progon.
„Tako je!“ Rekao sam. „Vidio sam film neki dan, koji je govorio o incidentu samospaljivanja. Znam da su svi Falun Gong praktikanti u mom selu dobri ljudi, a vlada ih tako grozno progoni. Vlada je učinila toliko puno zla i sada je prizvala „boga kuge“. Doista vjerujem da je volja neba da bude eliminirana.
„Molim vas, pomozite mi da napustim Omladinsku ligu i Mlade pionire! Tada mogu biti pravi Kinez, a ne sljedbenik komunističkog duha koji je došao sa Zapada.“
