[Napomena urednika] Ova serija članaka predstavlja hrvatski prijevod knjige "Kako avet komunizma vlada svijetom" prvobitno objavljene u listu The Epoch Times, a čiji su autori urednički tim "Devet komentara o Komunističkoj partiji".
Sadržaj knjige
Kako avet komunizma vlada svijetom: Predgovor
Kako avet komunizma vlada svijetom: Uvod
1. poglavlje: Strategije aveti za uništavanje čovječanstva
2. poglavlje: Europski korijeni komunizma
3. poglavlje: Tiranija na Istoku
4. poglavlje: Izvoz revolucije
5. poglavlje: Infiltriranje na Zapad
6. poglavlje: Pobuna protiv Boga
7. poglavlje: Uništavanje obitelji
8. poglavlje: Kako komunizam sije kaos u politici
9. poglavlje: Komunistička ekonomska zamka
10. poglavlje: Degradacija pravosudnog sustava
11. poglavlje: Oskvrnuće umjetnosti
12. poglavlje: Sabotiranje obrazovanja
13. poglavlje: Mediji - glasnogovornici komunističke aveti
14. poglavlje: Popularna kultura - prepuštanje dekadenciji
15. poglavlje: Komunistički korijeni terorizma
16. poglavlje: Komunizam u pozadini pokreta za zaštitu čovjekove okoline
17. poglavlje: Globalizacija - komunizam u svojoj srži
18. poglavlje: Globalne ambicije Komunističke partije Kine
Kako avet komunizma vlada svijetom: Zaključak
Što sadrži ovaj nastavak?
13. poglavlje: Mediji - glasnogovornici komunističke aveti
Uvod
1. Masovna indoktrinacija u komunističkim zemljama
2. Komunistička infiltracija u Zapadne medije
3. Pristranost medijskih profesionalaca prema političkoj ljevici
4. Liberalizam i progresivizam preuzimaju medije
5. Filmska industrija: Avangarda naspram tradicije
6. Televizija: Korupcija u svakom domaćinstvu
7. Mediji: Ključno bojište u totalnom ratu
Zaključak: Povratak odgovornosti u medijima
Reference
13. POGLAVLJE: MEDIJI - GLASNOGOVORNICI KOMUNISTIČKE AVETI
Uvod
Utjecaj medija na moderno društvo je ogroman i svakodnevno raste. On prožima zajednice svih veličina, od lokalnih do svjetskih. Masovni mediji su se razvili od novina i magazina u radio, film i televiziju. Porastom društvenih medija i sadržaja koje stvaraju korisnici, internet je jako povećao brzinu i domet audiovizualne komunikacije.
Ljudi se oslanjaju na medije za najnovije vijesti i analizu. U moru informacija, mediji utječu koje informacije ljudi vide i kako ih tumače. Mediji mogu utjecati na prvi dojam ljudi o određenoj temi te imaju znatnu moć kod psihološkog pripremanja.
Za elite društva, a naročito političare, mediji određuju pozornost javnog mnijenja te služe kao zvijezda vodilja za javnost. Teme koje mediji izvještavaju postaju važna društvena pitanja. Teme koje se ne izvještavaju su ignorirane i zaboravljene.
Thomas Jefferson, otac Deklaracije o nezavisnosti i treći predsjednik SAD-a, je jednom sažeo ključne zadatke koje tisak ima u društvu: „Da ostave meni da odlučim da li treba da imamo vladu bez novina ili novine bez vlade, ne bi ni trenutka oklijevao da preferiram ono posljednje spomenuto.“ [1]
Kao glas društva, mediji mogu biti čuvari moralnosti ili instrument zla. Njihova dužnost je da izvještavaju istinu o glavnim svjetskim događajima na pošten način, točno i na vrijeme. Moraju podržavati pravdu i osuđivati zlodjela te promicati dobrotu. Njihov zadatak prevazilazi lične interese pojedinaca, kompanija ili političkih partija.
U Zapadnim medijskim krugovima, mediji su čuvari istine i temeljnih vrijednosti društva. Oni uživaju visoki položaj “četvrtog sektora”. Novinari su cijenjeni za svoju stručnost i požrtvovanost.
Joseph Pulitzer, novinski izdavač i osnivač Pulitzerove nagrade, je rekao: “Naša republika i njen tisak će skupa napredovati ili pasti. Sposoban, nezainteresirani tisak koji djeluje za opće dobro sa istreniranom službom koja zna istinu i ima hrabrosti da ju provede, može sačuvati vrlinu dotične javnosti bez koje je popularna vlada lažna i ruglo. Ciničan, plaćenički, demagoški tisak će proizvesti potmule ljude kao što je on sam. Moć oblikovanja budućnosti Republike će biti u rukama novinara budućih generacija.” [2]
Međutim, usred pada morala ljudskog roda, medijima je teško zaštiti svoje vrline te obavljati svoje dužnosti pod pritiskom sile i pohlepom za novcem. U komunističkim zemljama, mediji su pod kontrolom države. Ti glasnici režima ispiru mozak masama i djeluju kao pomagači komunističke politike strahovlade i ubijanja.
U Zapadnom društvu, mediji su jako infiltrirani komunističkim mišljenjem, postajući jedan od glavnih komunističkih agenata protu tradicionalnih, nemoralnih i demonskih tendencija. Oni propagiraju laž i mržnju, povećavajući degeneraciju morala. Mnogi mediji su napustili svoje dužnosti izvještavanja istine i štićenja moralne svijesti društva. Za nas je važno da shvatimo u kakvom se danas stanju nalaze mediji i povratimo odgovornost na tom polju.
1. Masovna indoktrinacija u komunističkim zemljama
Od samog početka, komunisti su smatrali medije kao alatku za ispiranje mozga. U njihovom djelu „Komunistička Liga“ iz 1847-e, Marks i Engels su zatražili od članova da imaju „revolucionarnu snagu i propagandnu predanost.“ [3] Marks i Engels su često koristili u svojim člancima termine kao „bojište partije“, „glasnik partije“, „politički centar“ ili „alatka za javno mnijenje“ da izraze željeni karakter i funkcije medija.
Lenjin je koristio medije kao alatku da promiče, potiče i organizira ruska revolucija. On je osnovao službene komunističke novine Iskra i Pravda da promiču revolucionarnu propagandu i aktivizam. Malo nakon što je Sovjetska Komunistička Partija zgrabila vlast,ona koristi medije za domaću političku indoktrinaciju. U inozemstvu širi propagandu da poboljša svoj imidž i izvozi revoluciju.
Komunistička partija Kine također smatra medije kao alatku za kontrolu javnog mnijenja, i glasnika Partije i vlade. KPK je veoma svjesna činjenice da „oružje i pero su ono na što se oslanja da zgrabi i učvrsti vlast.“ [4] Već za doba Yan'ana (1937-1945), Maoov tajnik, Hu Qiaomu je iznio princip „prvo partijska priroda“, rekavši da novine Partije „moraju provoditi gledišta i shvaćanja Partije u svim člancima, svakom sastavu, svakom izvješću novosti i svakom biltenu.“ [5]
Pošto je uspostavila diktaturu, KPK je nametnula strogu kontrolu nad medijima, uključujući televiziju, radio, novine, časopise, a kasnije i internet. Ona ih koristi kao alat da komunističkom ideologijom indoktrinira Kineze, uguši disidente, zastraši javnost i sakrije ili iskrivi istinu. Radnici medija su stručnjaci u autocenzuri, stalno su svjesni da jedna jedina greška može imati gadne posljedice. Cenzura ne prožima samo službene informativne kanale, već i lične blogove i internetske zajednice, koje ogromni sustav internetske policije nadzire i kontrolira.
Postoji jedna suvremena kineska izreka koja slikovito opisuje ulogu medija pod vlasti KPK: „Ja sam pas Partije, sjedim pred vratima Partije. Ugrist ću onoga koga god mi Partija naredi i koliko god puta žele.“ To nije preuveličavanje. Svaki komunistički politički pokret počinje javnim mnijenjem: Mediji šire laži da potaknu mržnju, što prerasta u nasilje i ubijanje. Mediji igraju ključnu ulogu u tom smrtonosnom mehanizmu.
Za vrijeme masakra na Trgu Tiananmen, 1989, KPK je tvrdila da su studenti nasilni razbojnici, pa je upotrijebila vojsku da uguši „nered“. Nakon pokolja je tvrdila da vojska nije pucala na nikoga te da na Trgu Tiananmen nije bilo žrtava. [6] U ranim stadijima progona Falun Gonga 2001-e, režim je inscenirao tzv. incident samo-spaljivanja na Tiananmenu da okrivi tu duhovnu praksu i podjari mržnju naspram Falun Gonga diljem Kine i u cijelom svijetu. [7]
Vodeći kadrovi u odborima na svim razinama KPK naglašavaju veliku važnost propagandnog rada i imaju znatan broj službenika za taj zadatak. Do kraja 2010, Kina je imala više od 1,3 milijuna službenika koji su radili za aparat nacionalne propagande, uključujući oko pedeset šest tisuća u biroima propagande na razini provincije i okruga, 1,2 milijuna u jedinicama lokalne propagande i pedeset dvije tisuće ljudi u radnim jedinicama centralne propagande [8] Te brojke ne uključuju veliki broj službenika odgovornih za praćenje i manipuliranje online mišljenja, kao što su internet policija, moderatori, komentatori pod kontrolom Partije te drugi zaposleni u raznim oblicima dužnosti za odnose s javnošću.
Zemlje u kojima vladaju komunističke stranke, bez iznimke, koriste velike resurse da manipuliraju medije. Godine djelovanja su usavršile komunističke državne medije u učinkovite glasnogovornike njihovih totalitarnih gospodara, koristeći sva sredstva da prevare i zatruju ljude.
2. Komunistička infiltracija u Zapadne medije
Proteklo stoljeće je bilo svjedok velikog sukoba između slobodnog svijeta i komunističkog logora. Sve vrijeme komunizam se infiltrirao u slobodna društva. Stoga, infiltriranje i potkopavanje medija u Zapadnim zemljama je postao jedan od njegovih glavnih načina. Uzimajući u obzir izuzetan utjecaj američkih medija širom svijeta, ovo poglavlje se usredotočuje na SAD da diskutira uvid komunističke aveti u medije.
Nakon što je Sovjetski režim ugrabio vlast u Rusiji, pokušao je utemeljiti svoju kontrolu nad javnim debatama na Zapadu, otpremajući svoje agente da se infiltriraju u Zapadne medije te primame lokalne komunističke simpatizere. On je iskoristio vrlo učinkovito te ljude u veličanju Sovjetskog Saveza i prikrivanju brutalnosti komunističke vlasti. Napori sovjetske propagande su smeli mnogobrojne Zapadnjake, utječući čak i na politiku vlade da bude naklonjena Sovjetskom Savezu.
Izašlo je na vidjelo da je Sovjetski KGB koristio svoje agente u SAD-u da izravno rade sa uglednim američkim medijima. Među kojima su Whittaker Chambers, John Scott, Richard Lauterbach i Stpehen Laird iz časopisa Time. Oni su upotrebljavali svoj položaj da bi dolazili u kontakt s političarima, poznatim ličnostima i šefovima države. Osim prikupljanja velikog spektra informacija, oni su također utjecali na odluke visokog nivoa što se tiče pitanja politike, ekonomije, diplomacije, ratova, itd. [9]
Moskovski dopisnik za The New York Times, Walter Duranty, je opsežno izvještavao o Sovjetskom Savezu te je 1932-e osvojio Pulitzerovu nagradu za seriju trinaest izvještaja o Sovjetskom petogodišnjem planu razvoja. Američki bivši komunista Jay Lovestone i istaknuti novinar Joseph Alsop, međutim, misle da je Duranty špijunirao za Sovjetsku tajnu policiju. [10]
Tijekom gladi 1932-1933-e koja je harala Ukrajinom i drugim oblastima Sovjetskog Saveza, Duranty je nijekao da je glad uopće postojala, a kamoli da su milijuni umirali od gladi. On je tvrdio da „ma koji izvještaj o gladi u Rusiji je danas preuveličavanje ili zlobna propaganda.“ [11]
Opisujući posljedice Durantijevog lažnog izvještavanja, Robert Conquest, poznati Britanski povjesničar i ovlašteni izučavatelj povijesti Sovjetskog Saveza je napisao u svojoj klasičnoj knjizi Žetva tuge: Sovjetska kolektivizacija i teror gladi: „Kao jedan od najpoznatijih dopisnika na svijetu za jedne od najpoznatijih novina na svijetu, g. Durantijevo odbijanje da je bilo gladi je prihvaćeno kao evanđelje. Stoga g. Duranty nije samo nasamario čitatelje The New York Times, već je zbog prestiža novina utjecao na mišljenja bezbroj tisuća drugih čitatelja o karakteru Staljina i Sovjetskom režimu. On je svakako je utjecao na novo izabranog predsjednika Ruzvelta da prizna Sovjetski Savez.“ [12]
U Holivud, dom industrije američkog filma, također su se infiltrirale komunističke i ljevičarske ideje, pa je čak ugostio jednu filijalu Komunističke partije. Nakon što je Willi Munzenberg, njemački komunista i član Treće Internacionale, ušao u SAD, počeo je primjenjivati Lenjinove ideje razvijanja filma i produkcije, koristeći film kao alatku za propagandu. On je privukao Amerikance da putuju u Sovjetski Savez da uče film i pomogao pripravnicima da se ubace u industriju filma. On je taj koji je osnovao filijalu Komunističke Partije u Holivudu.
Korak po korak, utjecaj Sovjetskog Saveza je počeo da raste. Mnogi filmski producenti u to doba su idolizirali Sovjete i za vrijeme Drugog svjetskog rata te emocije su postale još snažnije, kad su SAD i Sovjetski Savez bili nakratko ujedinjeni protiv nacističke Njemačke. Poznati dramski pisac je tvrdio da je Njemačka invazija Sovjetskog Saveza „napad na našu domovinu.“ [13] Jedna rečenica u filmu Zadatak u Moskvi iz 1943-e prikazuje Sovjetski Savez kao zemlju koja je osnovana na jednakim temeljnim načelima kao SAD. [14]
Osim Sovjetskog Saveza, kineski komunistički režim je također imao velike koristi od ljevičarskih medija i novinara u slobodnom svijetu. Najistaknutiji od njih su bili ljevičarski američki novinari Edgar Snow, Agnes Smedley i Anna Louise Strong.
Knjiga Snowa, Crvena zvijezda nad Kinom je oslikavala blistavu sliku Mao Ce Tunga i drugih visokih vođa Komunističke Partije Kine sakrivajući njihove zločine i zlu prirodu komunizma od Zapadnih čitatelja. Mao je rekao: „Snow je prva osoba koja je prokrčila put prijateljskim odnosima potrebnim da se utemelji ujedinjeni front.“ [15]
Smedley je napisala mnogo članaka i knjiga laskajući KPK i njenom vodstvu. Postoji čvrsti dokaz iz Sovjetskih arhiva koji ukazuje da je bila agent Kominterne te da je radila da potakne oružanu revoluciju u Indiji i prikupi informacije za Sovjete. [16] Strong je također bila obožavateljica Kineskog komunističkog pokreta. KPK je nagradila ta tri Amerikanca izdavajući poštanske marke zbog njihovih „zasluga“.
3. Pristranost medijskih profesionalaca prema političkoj ljevici
Mnogi Amerikanci sumnjaju u točnost izvještaja medija. Ankete su pokazale da 47 posto ljudi misle da mediji naginju liberalizmu. U usporedbi, samo 17 posto su mislili da naginju konzervativnosti. [17] Onda nastaje pitanje: Pošto je industrija novosti tako natjecateljsko područje, kako može postojati takva pristranost?
Iako novinari i urednici imaju svoj vlastiti pojedinačni politički i društveni pogled, to se ne mora odražavati u njihovim izvještajima. Pošto su objektivnost i neutralnost temeljna načela novinarske etike, novinski izvještaji ne bi trebali biti obojeni ličnim mišljenjem. Po načelima normalnog tržišta, bilo kakva pristranost treba biti nadomještena nastankom novih, neutralnijih natjecatelja.
Stvarnost je kompliciranija. Knjiga američkog političkog naučnika Tim Groseclosea iz 2012-e godine, Nalijevo: Kako liberalna pristranost medija iskrivljava Američku misao koristi rigorozne naučne metode da analizira političke sklonosti većine američkih medija. Njegovi pronalasci su otkrili da političke sklonosti američkih medija, u prosjeku, se kreću pretjerano u pravcu liberalizma i progresivizma – krajnje lijevo od tipičnog građana glasača. „Glavni“ mediji su još više lijevi nego oni prosječni. [18]
Knjiga objašnjava da su većina medijskih profesionalaca liberali, što, govoreći objektivno, vrši pritisak na tradicionaliste na tom polju. Mali broj konzervativaca koji rade za liberalne medijske kompanije se smatraju „pomalo zli ili nečovječni“, prema Grosecloseu. Čak i ako nisu izgurani sa posla, oni se ne usuđuju iznijeti javnosti svoja politička gledišta, a još manje promicati konzervativne točke gledišta u tisku ili televiziji. [19]
Pristranost ka političkoj ljevici obeshrabruje studente konzervativnog gledišta da uzmu novinarstvo kao glavni predmet ili da traže posao u medijima nakon mature. Zajednica medijskih profesionalaca isključuje gledišta koja se ne slažu sa njihovom liberalnom pristranosti, stvarajući na taj način političke eho komore. Pojedinci u toj zajednici smatraju sebe kao dobru i inteligentnu elitu na čelu društvenog razvoja, prezirući obične građane kao tvrdoglave pučane.
Ali glavni mediji ne predstavljaju nužno mnijenje glavnine društva. To je potvrdila anketa iz 2016-e godine koju je proveo Gallup. Prema anketi, 36 posto američkih građana su konzervativni, dok je broj liberala iznosio samo nešto više od 25 posto. [20] Drugim rječima, kad bi mediji točno odražavali gledišta većine građana, onda mediji kao cjelina ne bi naginjali političkoj ljevici.
Naginjanje medija političkoj ljevici očito nije rezultat volje naroda. Umjesto toga, to je posljedica uguravanja političkog programa iza kulisa namjeravajući da gurne čitav narod političkoj ljevici. To je također objašnjeno u gore navedenoj anketi – građani, kao cjelina, mijenjaju svoja gledišta da postanu liberalniji i progresivniji. Jaz između konzervativaca i liberala 1996. je bio 22 posto; 2014-e je bio 14 posto, a 2016-e je bio 11 posto. Proporcija konzervativaca je ostala ista, ali mnogi u sredini su preobraćeni u ljevičare. Glavni mediji imaju neporecivu ulogu u ovoj demografskoj promjeni, koja zauzvrat, održava ideološku pristranost medija.
Također postoje neka pitanja kad se gleda na medijske profesionalce koji su pristalice političkih grupacija. U SAD, demokrati su povezani s političkom ljevicom dok republikanci obično naginju političkoj desnici. Prema anketi The Washington Posta iz 2014-e, 28,1 posto službenika medija u SAD-u su bili demokrati u usporedbi sa samo 7.1 posto koji su se identificirali kao republikanci. [21]
Većina ljudi koji rade za glavne novine i TV postaje su ljevičari, bili oni vlasnici tih organizacija ili dopisnici i komentatori. Njihova pristranost je očita. Tijekom američkih predsjedničkih izbora 2016., pedeset sedam od američkih sto najvećih novina – sa kombiniranom nakladom od trinaest milijuna – otvoreno su podržavali demokratskog kandidata. Samo dvoje od najvećih sto, sa nakladom od 300,000 novina međusobno, su podržavali republikanskog kandidata. [22]
Zašto mediji naginju tako krajnje lijevo? 1960-tih godina na državu je jako utjecala komunistička ideologija sa radikalnim društvenim pokretima političke ljevice koji su munjevito osvojili SAD. Radikalni studenti tog doba su se kasnije ubacili u medije, akademsku zajednicu, društvo visokog sloja, agencije vlade i umjetničke krugove, na taj način uspostavljajući kontrolu nad javnim raspravama.
Većina profesora na fakultetu su ljevičari, kao što se diskutiralo u 12. poglavlju. Puni ideologije političke ljevice, katedre novinarstva i književnosti su dovele pokoljenja maturanata pod njihov utjecaj. Radnici medija ne dobivaju visoke plaće, već se oslanjaju na svoj idealistički osjećaj svrhe da ustraju u tom području. Ta ideologija je postala alatka za preobraćenje medija u ljevičarsku operativnu bazu.
Mediji novosti kao i industrija filma su oboje pod opsadom. Holivud je postao uporište ljevičarske propagande. Koristeći kompliciranu produkciju i narativne tehnike, producenti ljevičari promiču ideologije političke ljevice koje su doprele do svih dijelova svijeta. Glavni motiv Holivudskih filmova obično izgleda da kleveće kapitalizam i naglašava sukob staleža, dok veliča nemoralno ponašanje ili anti-američke stavove.
Književnik Ben Shapiro je intervjuirao mnoge filmske zvijezde i producente u Holivudu te je napisao knjigu pod naslovom Propaganda u udarnom terminu: Holivudska istinita priča kako je ljevica preuzela vaš TV. Prema Shapiru, poznati producent je rekao da u ovom zanatu, liberalizam prevladava 100 posto te ako tko god to negira mora da se šali ili ne govori istinu. Kad je priupitan da li drugačije političko uvjerenje može spriječiti težnju osobe radu u industriji filma, odgovorio je: „Apsolutno.“
Poznati producent je otvoreno priznao da Holivud prodaje liberalne političke stavove kroz svoje radove: „Sada postoji samo jedna perspektiva. I to je jedna veoma progresivna perspektiva.“ [23] Producent televizijskih serija o kriminalističkoj policiji je priznao da namjerno prikazuje više bijelaca u ulozi kriminalaca jer „ne želi da doprinese negativnim stereotipima.“ [24]
Shapiro raspravlja da je u Holivudu nepotizam ideološke prirode, a ne porodične: Prijatelji zapošljavaju prijatelje istih ideoloških uvjerenja. Otvorenost kojom Holivudska gomila prizna svoju anti-konzervativnu diskriminaciju u industriji je šokantna. Oni koji govore o toleranciji i raznolikosti nemaju tolerancije kad se radi o poštovanju raznolikosti ideologija. [25]
4. Liberalizam i progresivizam preuzimaju medije
Walter Williams, osnivač novinarskog obrazovanja i prve škole novinarstva na svijetu u sveučilištu Missouri, je 1914. načinio Novinarsku Zakletvu. Ona je određivala novinarstvo kao neovisni zanat koji poštuje Boga i cijeni ljudski rod. Novinari bi trebali biti ravnodušni prema gordosti mišljenja ili pohlepi za moći. Oni moraju obraćati pažnju na detalje i primjenjivati samo-kontrolu, strpljivost, hrabrost i neprekidno poštovati svoje čitatelje. [26] Nakon 1960-tih, međutim, progresivizam je prevladao. Lobiranje je zamijenilo objektivnost. Liberalizam i progresivizam su zamijenili nepristranost.
U knjizi Medijske elite, književnik Samuel Robert Lichter je napisao da su dopisnici skloni dodavati svoja vlastita mišljenja i obrazovanje svojim izvještajima o spornim pitanjima. Većina ljudi u novinskim uredima su liberali, što je promijenilo izvještaje u korist liberalne politike. [27]
U svom istraživanju evolucije dvije stotine godina američkog novinarstva, Jim A. Kuypers je zaključio da su današnji glavni mediji liberalni i progresivni po svojoj strukturi i izvještavanju. On citira liberalnog urednika jednih glavnih novina: „Previše često nosimo liberalizam u svojim rukavima. Mi ne toleriramo druge načine života niti druga uvjerenja. Mi ne oklijevamo reći da ako želiš ovdje raditi, moraš biti isti kao i mi te moraš biti liberalan i progresivan.“ [28]
U drugom radu, Kuypers pronalazi da glavni mediji vrlo naginju liberalizmu u izvještavanju pitanja rase, reforme naknada, zaštite okoliša, kontrole vatrenog oružja i tome slično. [29]
Ljevičarski mediji su utemeljili svoju prevlast u ekologiji američke politike, šireći svoj ideološki program u izvještavanju. U odlomku komentara koje je objavio The Wall Street Journal 2001. godine, bivši CBS dopisnik Bernard Goldberg je napisao da su voditelji vijesti glavnih medija toliko pristrani, a da „uopće ne znaju što je liberalna pristranost.“ [30]
Mnogi ljudi u društvima visokog povjerenja na Zapadu imaju jako malo dvojbe o vjerodostojnosti novosti koje su načinili i emitirali glavni mediji. Mnogi uzimaju zdravo za gotovo da su izvještaji objektivno i sveobuhvatno napisani te da ono što je navedeno je ozbiljna stručna analiza bazirana na informaciji iz pouzdanih izvora. Ljevičarski mediji koriste povjerenje svojih korisnika da im usade svoj ideološki pogled na svijet.
Dok lažne vijesti danas divljaju, to je ipak dosta nesvakidašnja pojava. Slobodna društva Zapada su tradicionalno naglašavala potrebu za istinitim, objektivnim i poštenim medijima. Stoga, ljevičarski mediji uglavnom ne šire lažne vijesti da otvoreno prevare javnost. Njihovi načini su prepredeniji i razrađeniji, kao što je opisano dolje.
Selektivno izvještavanje. Svaki dan, deseci tisuća događaja vrijedni objavljivanja u novostima se dešavaju širom svijeta. Ali kojim događajima se poklanja pažnja ili koji sr tiho gube iz pažnje javnosti se skoro potpuno određuje onim što mediji izaberu da izvijeste.
Suvremeni mediji imaju veliku moć. Zbog znatnog ljevičarskog utjecaja među mnogim medijskim organizacijama i službenicima, mnoge progresivne ideje – kao tzv. socijalna pravda, jednakost i feminizam – su postali mainstream, dok se iz vida jasvnosti uklanjaju zločini komunizma. Bivši predsjednik Kongresa Newt Gingrich je jednom rekao: „Akademska politička ljevica i njeni mediji novosti i holivudski sljedbenici odbijaju da se suoče s užasnim dokazima o beskrajnoj nečovječnosti marksizma.“ [31]
Selektivno izvještavanje se može podijeliti u tri kategorije. Prva, događaji su odabrani ili prvobitno zbog njihove koristi da pomognu čitateljima prihvatiti ideološki stav političke ljevice. Druga, umjesto da izvještavaju sveobuhvatno o kontekstu događaja, oni izvještavaju samo aspekte koji podržavaju ljevičarsku točku gledišta. Najzad, mediji obično daju više prostora onima koji naginju političkoj ljevici ili čijr se izjave slažu sa političkom ljevicom, dok su druge organizacije i pojedinci marginalizirani.
Groseclose i Jeffrey Milyo, u svom radu iz 2005. „Mjera pristranosti medija “ pišu: „Na svaki grijeh pogriješnog izvještavanja… vjerujemo da postoje stotine ili možda tisuće grijeha neizvještavanja – slučajeva gdje je novinar izabirao činjenice ili priče u kojima je vjerojatno da bude spomenuta samo jedna strana političkog spektra.“ [32]
Postavljanje programa. Za vrijeme 1960-tih, istraživači medija su osmislili utjecajnu teoriju da je funkcija medija odrediti koje teme su prikladne za raspravu. Bernard Cohen je to lijepo formulirao: Tisak „možda većinu puta nije uspješan govoriti ljudima o čemu da misle, ali je zadivljujuće uspješan govoriti svojim čitateljima o čemu da misle.“ [33] Drugim riječima, tisak može odrediti važnost događaja brojem izvještaja i daljnjim izvještajima o istom događaju, dok se jednako važna ili važnija pitanja sažimaju ili se uopće ne spominju.
Pitanje prava transseksualaca, mada se to tiče samo veoma malog dijela stanovništva, je postalo glavna točka rasprave i primjer kako mediji uspješno postavljaju program. Osim toga, globalno zatopljenje je postalo važno pitanje javne rasprave zbog dugoročne urote medija i drugih političkih sila.
Podmjetanje. Postoje mnoga pitanja koja su previše bitna da se ignoriraju. Mediji koriste način podmetanja da naprave priču. Pokreti seksualne slobode i socijalne skrbi, 1960-tih godina su doveli do raspada obitelji, pogoršanja siromaštva i povećanja kriminala. Međutim, ljevičari koriste medije i Holivud da prikažu snagu i samostalnost samohrane majke, sakrivajući iza toga prave socijalne probleme. Neki kritiziraju „nadmoć bijelaca“ te pripisuju loše financijsko i društveno stanje manjina sustavnoj diskriminaciji. Učestalost takvih priča je većinom posljedica dosluha medija i drugih političkih snaga.
Način podmjetanja se većinom viđa kad priče prethode činjenicama. U objektivnom izvještavanju, spisatelj sažima činjenice da napravi priču. Ali dopisnici i urednici često imaju predrasude o temama, pa kad prave izvještaje, utrljavaju činjenice da pašu priči koja potvrđuje njihovu vlastitu pristranost.
Korištenje političke korektnosti za nametanje autocenzure. Politička korektnost prožima medije. Bilo da je na pismena kao stilski priručnik ili neizrečena, mnogi mediji imaju pravilnike političke korektnosti koji određuju što se smije, a što ne smije izvještavati i kako se izvještava. Zbog zakonodavstva o „zločinu iz mržnje“ u nekim europskim zemljama, mnogi lokalni mediji se ne usuđuju izvještavati o zločinima koje su počinili imigranti, iako su takvi zločini postali ozbiljni socijalni problemi te ugrožavaju unutarnju sigurnost tih zemalja. Američke medijske organizacije također vrše autocenzuru što se tiče izvještaja o zločinima, često izostavljajući imigrantski status zločinca.
Etiketiranje konzervativnih izvora radi neutralizovanja utjecaja. Da bi stvorili dojam uravnoteženog izvještavanja, liberalni mediji nemaju izbora već izvještavati o mišljenjima konzervativaca ili konzervativnim trustovima mozgova. Ali mediji obično koriste oznake kao „konzervativno“, „politička desnica“ ili „religiozna politička desnica“ kad navode takve izvore, neupadljivo ukazujući da su ovi puni predrasuda ili da im ne treba vjerovati zbog jednostavne činjenice da su konzervativci. Kad daju navode liberalaa ili liberalnih trustova mozgova, mediji obično koriste neutralne naslove kao „istraživač“ ili „stručnjak“, sugerirajući da su ta mišljenja nepristrana, objektivna, razborita i povjerljiva.
Stvaranje leksikona političke korektnosti. Zapadni mediji, zajedno sa ljevičarskim političkim grupama i intelektualcima, su stvorili ogroman sustav politički korektnih termina. Mediji su te termine primjenjivali toliko često da su termini postali duboko ukorijenjeni u svijest javnosti, utječući podsvjesno na njih.
Čim mediji potvrde jedno mišljenje političke ljevice, ono se očituje u svim aspektima društva. Članak The New York Timesa iz listopada 2008. pod naslovom „Liberalna uvjerenja vladaju pozornicom“ kaže: „Tijekom ovog vrijemena izbora posjetitelji kazališta u New Yorku mogu otvoreno vidjeti oko dvanaestak političkih predstava, o Iraku, korupciji u Washingtonu, feminizmu ili imigraciji; no ono što neće vidjeti su predstave sa konzervativnim stavovima.“ [34]
Političke boje medija se također odražavaju u izvještajima o demokratskom procesu. O liberalnim kandidatima se pozitivno izvještava, no kandidati koji su usvojili tradicionalna uvjerenja dobivaju više kritike. Takvi izvještaji i „stručne“ analize imaju veliki utjecaj. Groseclose je otkrio da je više od 90 posto dopisnika u Washingtonu glasalo za demokrate. Prema računici Groseclosa, pristranost medija pomaže demokratskim kandidatima za oko 8 do 10 posto na tipičnim izborima. Na primjer, da nije postojalo te pristranosti medija, John McCain bi porazio Baracka Obamu, 56 posto prema 42 posto, ali umjesto toga je izgubio 46 prema 53. [35]
5. Filmska industrija: Avangarda naspram tradicije
Holivud ima ogroman utjecaj širom svijeta. Mada američki filmovi sačinjavaju manje od 10 posto filmova proizvedenih na svijetu, holivudski filmovi imaju 70 posto međunarodne gledanosti. Nesporno je da holivudski filmovi dominiraju međunarodnom industrijom filma. [36] Kao međunarodni simbol američke kulture, Holivud služi da propagira i proširi američke vrijednosti širom svijeta – ali je postao sprava izlaganja cijelog čovječanstva izopačenim i netradicionalnim vrijednostima.
Danas je mnogim Amerikancima teško zamisliti da obitelji 1930-ih i 1940-ih nisu trebale brinuti o negativnom utjecaju filmova na djecu. Ali industrija filma je u to vrijeme slijedila stroge moralne propise.
1934. godine, sa snažnom podrškom crkvi, industrija filma je uvela Kodeks za upravljanje stvaranjem govora, sinkroniziranih i nijemih filmova - također poznat kao Haysa kodeks. Njegovo prvo načelo je bilo da ne smije biti snimljena nijedna scena koja bi snizila moralne norme onih koji gledaju. Publika nikad ne smije biti navedena da se simpatizira sa kriminalom, lošim postupcima, zlom ili grijehom. Načelo Haysovog kodeksa o seksu je podržavati svetost obitelji i braka; filmovi ne smiju aludirati da su niski oblici seksualnih veza prihvatljive norme. Preljuba, mada je ponekad potrebna kao materijal za zaplet, ne smije biti opravdana, privlačno opisana ili ekplicitno tretirana.
Međutim, poslije 1950-tih, seksualna sloboda je uzrokovala kulturni i moralni šok. Porast broja TV prijemnika u američkim domaćinstvima je potaknuo ogroman pritisak tržišta i suparništvo među filmskim producentima. Holivud je sve više ignorirao Haysov kodeks i nije upražnjavati samodisciplinu. Na primjer, film Lolita iz 1962-e, po romanu istog naslova, prikazuje preljubničku vezu između muškarca i njegove maloljetne pastorke.
Lolita osvaja Oskara i Zlatni Globus, i mada je film dobio pozitivne i negativne recenzije u to vrijeme, danas ima 93 posto odobravanja u Rotten Tomatoes. To pokazuje radikalnu promjenu morala društva koja se dogodila u posljednje vrijeme.
Kontra-kulturni pokreti krajem 1960-tih su obilježili pad tradicionalnog morala i reda u holivudskoj produkciji. Nekoliko legendarnih filmova koji opisuju teme pobune pokazuju zlo i sve veći utjecaj istoog na američku industriju filma.
Kao što se neprekidno navodi u ovoj knjizi, ključna taktika komunizma je pokazati zločinačko ponašanje kao nešto plemenito ili ispravno. Bonnie i Clyde je krimić iz 1967. baziran na stvarnoj priči istoimenih pljačkaša doba Velike depresije. Tijekom Velike depresije, mnoge obitelji su ostale bez krova nad glavom pošto su im banke zaplijenile dom. Junaci tog filma izražavaju opravdan bijes zbog takve pojave te su prikazani kako se bore protiv socijalne nepravde pljaškom banaka i ubijanjem.
Film, koji sadrži neke od prvih holivudskih prikaza nasilja, dočarava u suštini priču o pravdi u stilu Robina Huda za ovakve zločine. Zločinski par čine zgodan muškarac i lijepa žena, pokazujući kako imaju prirodan osjećaj za pravdu. Međutim, policija je prikazana kao grupa nesposobnih šupljoglavaca, a ne čuvara reda i zakona. Na kraju, smrt Bonnie i Clyde, koji postaju žrtve policijske spletke, je imala jaki utjecaj na mladu publiku. Njih dvoje su glorifikovani kao mučenici, kao da su se žrtvovali zbog nekog višeg cilja.
Motivi kriminala i nasilja koji se pokazuju u filmu su zaprepastili glavninu američkog društva, ali su imali velik odjek među pobunjenim studentima. Glumac i glumica koji su igrali Bonnie i Clyde su se pojavili na naslovnoj strani časopisa Time. Mladi su počeli da oponašaju njihov govor, stil odijevanja i prijeziru tradiciju i običaje. Čak su pokušavali oponašati način smrti para. [37] Jedan radikalni vođa studentske organizacije je napisao članak uspoređujući Bonnie i Clyde s tobožnjim herojima poput kubanskoog voše gerile Che Guevare i Vijetkongovskog teroriste Nguyễn Văn Trỗi. [38] Jedna radikalna studentska organizacija je ustvrdila: „Mi nismo potencijalni Bonnie i Clyde, mi jesmo Bonnie i Clyde.“[39]
Osim uljepšavanja kriminala, Bonnie i Clyde su prikazali besprimjernu razinu nasilja i seksualnosti. Međutim, film je ipak dobio pohvale kritičara, dobivajući deset nominacija za Oskara, sa dva osvojena. Holivud je odstupio od svojih tradicionalnih načela.
Film Diplomac (The Graduate), koji je izašao krajem 1967., prikazuje unutarnju tjeskobu i sukobe studenata fakulteta u to doba. Film pokazuje usamljenog studenta na raskrsnici u životu. Tradicionalne vrijednosti generacije njegovog oca su predstavljene kao dosadne i licemjerne. Umjesto da uđe u glavnu struju američkog društva, on prihvata udvaranja starije udane žene te se zaljubljuje u njenu kći, koja saznaje za njihovu vezu. Na ceremoniji vjenčanja kćerke i jednog drugog mladića, glavni junak dolazi u crkvu te on i ta mlada žena biježe. Film The Graduate prikazuje zbrku adolescentne buntovnosti, nekontrolirani libido, incest i druge motive, pokazujući zbrkano, protu tradicionalno okruženje pobunjene omladine. Film je imao ogroman uspijeh, stvarajući odmah i tijekom idućih godina veliku prodaju kino ulaznica. Sa sedam nominacija za Oskara i jednim dobijenim, The Graduate je priznat širom Holivuda.
Filmovi kao Bonnie i Clyde te The Graduate su pokrenuli novo holivudsko doba. Krajem 1968., Haysov kodeks je zamijenjen sustavom moderne klasifikacije filma. Drugim riječima, filmovi svakakvih sadržaja se mogu prikazivati sve dok su obilježeni kategorijom. To je znatno oslabilo moralnu samodisciplinu industrije zabave i pomutilo norme dobra i zla. Na taj način, zabavljači i zaposlenici medija su odvojili moral od svog stvaralaštva, dajući slobodu zlom sadržaju.
Izopačena zabava je hvata publiku jeftinom, uzbudljivom, instant stimulacijom. Istovrijemeno, producenti se prepuštaju pohlepi, ubirući ogroman profit.
Film je posebno sredstvo koje ima moć da pokaže neodoljiva ozračja i stvarne ličnosti, namećući publici perspektivu režisera. Uspješni filmovi mogu tako uvući svoju publiku u kinematografski svijet da će ih teško išta moći dozvati natrag u stvarnost. Oni igraju ogromnu ulogu oblikovanja osjećaja i pogleda na svijet svoje publike, te u rukama rđavih ljudi, vode ljude da prekinu s tradicijom.
Jedan poznati filmski producent je jednom rekao: “Dokumentarci preobražavaju one koji su već preobraženi. Igrani filmovi preobražavaju one koji nisu preobraženi.“ [40] Drugim riječima, dokumentarci pojačavaju vrijednosti koje gledaoci već imaju, dok igrani filmovi koriste fascinirajuće priče da napune svoju nesvjesnu publiku novim skupom vrijednosti. Filmski producent i glavni glumac filma Bonnie i Clyde je pristalica socijalizma. Njegova povijesna drama iz 1981., Crveni (Reds), je osvojila Oskara i Zlatni globus. Na vrhuncu Hladnog rata, Reds je promijenio stereotip radikalnog komuniste u opuštenu i prijateljsku osobu. [41]
U jednom drugom njegovom filmu, Bulworth, koji je bio nominiran za Oskara, prikazuje se socijalistički predsjednički kandidat. Kroz njegov portret, publici se sugerira da klasa, a ne rasa, predstavlja centralno pitanje američke politike. [42] Taj film je bio tako uspješan da su ga mnogi poticali da se kandidira sa predsjednika SAD.
Mnogi filmovi su imali momenatalan učinak. Tijekom prvog prikazivanja Bonnie i Clyde, pošto se film završio, neki iz publike koji su sjedili u stražnjem dijelu kina su počeli vikati uvrijede na policajce. [43] Nakon uvođenja sustava klasificiranja, prvi film za odrasle, Goli u sjedlu (Easy Rider), je odmah postao hit te pridonio popularnosti upotrebe droga. Film slijedi avanture dva dugokosa hipika, dilera kokaina i vozača motocikla dok se prepuštaju rok glazbi, halucinogenim drogama, hipi komunama i javnim kućama. Tijekom produkcije filma koristile su se prave droge. Njihov stil života antisocijalnog samougađanja lišenog konvencionalnih vrijednosti postaje san mnoge omladine te pretvara drogu u simbol kontra kulture. Režiser je priznao: „Ja sam, zapravo, odgovoran za problem kokaina u SAD. Prije filma Easy Rider, na ulici nije bilo kokaina. Nakon filma Easy Rider, kokain je posvuda.“ [44]
Nakon uvođenja sustava klasificiranja filmova, Holivud započinje masovnu produkciju filmova koji izopačena ponašanja kao seksualna razuzdanost, nasilje, ilegalne droge i organizirani kriminal prikazuju u pozitivnom svjetlu. Jedna studija pokazuje da je oko 58 posto holivudskih filmova snimljenih između 1968. i 2005. klasificirano kao R (za odrasle). [45]
Američki intelektualac Victor B. Cline je analizirao trideset i sedam filmova koji su bili prikazani u Salt Lake City 1970-tih godina. On je pronašao da je 57 posto filmova prikazivalo nepoštenje kao junaštvo, ili da opravdava junaka zbog datih okolnosti, te da je 38 posto filmova prikazivalo krimnalna djela kao nešto što se isplati, ili kao uspješnu i uzbudljivu razonodu koja nema nikakve negativne posljedice. U 59 posto filmova, junaci su ubili jednog ili više ljudi. Sedamdeset i dva posto junakinja su prikazane kao seksualno promiskuitetne u nekoj mjeri. U stvari, samo jedan film je pokazao normalne spolne odnose između muškarca i žene koji su zakonito bili u braku. U samo 22 posto filmova je jedan od glavnih likova je prikazan da sudjeluje u onome što bi se moglo nazvati zdrav i razumno zadovoljavajući brak. [46]
Najobičniji argument protiv kritike nasilja i seksualnosti u filmovima je da takve stvari postoje u pravom životu te da filmovi samo prikazuju prirodu stvarnosti i nemaju nikakav negativni utjecaj. Ali iz gore navedenih detalja, to je očito neistina. Osim toga, mnogobrojni filmovi koje su proizveli Holivudski ljevičari prirodno prikazuju njihove vlastite vrijednosti, pa zauzvrat mijenjaju vrijednosti društva. Prema filmskom kritičaru i bivšem Holivudskom scenaristi, Majklu Medvedu, socijalistički revolucionari liberalnog uma u Holivudu oblikuju vrijednosti društva napadajući legitimnost obitelji, promičući seksualnu perverziju i veličajući ružnost. [47]
Drugi tvrde da je obilje moralno izopačenog sadržaja u industriji filma naprosto potaknuto silama tržišta. Ali bez obzira na načine, đavolji ciljevi su postignuti do zastrašujućih posljedica. Brzina i snaga kojom je industrija filma iskorištena da uništi moral javnosti je zapanjujuća. Neki filmovi idoliziraju zvjeri ili čudovišta; one koji prikazuju čovjeka da se pretvara u zvjer ili da se čak bavi bestijalnosti, glavnina Holivuda odobrava i hvali. To je stvarni odraz kako je đavo doveo svijet pod svoju vlast – ljudski rod je došao do toga da prigrli čudovišta.
Ti anti tradicionalni filmovi istražuju i razmatraju probleme društva s površnom detaljnošću, ali to su zapravo isprike da se načini komplicirana, živopisna sredina u koju će publika biti uvučena. Studiozno proizvedena atmofera dozvoljava publici da razmišlja o normama morala kao da su puka slučajnost. Ružna djela koja tradicionalno društvo ne odobrava se uvijek mogu, na neki način, opravdati, simpatizirati ili čak učiniti da izgledaju pozitivna. Konačna poruka, usađena u mozak publike, je da ne postoji jasna podjela između pravednog i nepravednog ili dobra i zla, da su tradicije dosadne i represivne, te da je moral relativan.
6. Televizija: Korupcija u svakom domaćinstvu
Televizija je postala sveprisutan dio svakodnevnog života te često gledanje televizije može promijeniti čovjekov pogled na svijet, a da to i ne primijeti. Istraživanje koje je vodio Centar za istraživanje medija je otkrilo da što ljudi više gledaju televiziju, to su manje vjerni tradicionalnim vrlinama kao što su iskrenost, pouzdanost i poštenje, pa im je stav prema pitanjima seksualnog morala sve više opušteniji – kao što su spolni odnosi izvan braka, pobačaj i homoseksualnost. [48]
Iako je procent dva skupa ljudi – onih koji gledaju malo TV i kažu da vjeruju u boga i onih koji puno gledaju TV i kažu da vjeruju u boga – skoro bio jednak (85 posto odnosno 88 posto), što pojedinac više gleda televiziju, to mu je teže cjenititi vjerska načela. Na primjer, kad im je na anketi postavljeno pitanje da izaberu između: „Ljudi uvijek i pod svim okolnostima trebaju živjeti prema božjem učenju i načelima“ ili „Ljudi trebaju kombinirati svoje lične moralne norme sa božjim moralnim kodeksima,“ oni koji su više gledali televiziju su obično izabirali ovu drugu opciju.
Iz takvih podataka, generalno se može zaključiti da televizija izlaže ljude moralnom relativizmu.
Televizija je sastavni dio ljudske svakodnevice od 1950-tih godina. Ne samo TV serijali i filmovi postižu sličan utjecaj na oblikovanje ljudskih vrijednosti, već također talk-show emisije, humoristične serije i čak dokumentarci, neprekidnim svakodnevnm ponavljanjem potiho ulijevaju u glavu svojoj publici svakojake vrste izopačenih ideja.
Uzmimo talk show kao primjer. Televizijski studiji su posebno zainteresirani da pozovu goste čija mišljenja ili ponašanja protuslove tradicionalnim vrijednostima ili koji žive konfliktni život, ili da pozovu „stručnjake“ te raspravljaju o nekim spornim pitanjima morala. Gosti su potaknuti da „hrabro“ razotkriju „duboke“ ili „komplicirane“ probleme svojih ličnih života. Domaćin, stručnjaci ili čak publika daju razne „opcije“ kao rješenje problema. Da bi se osigurala gledanost emisije, obično se ne prosuđuje moralna ispravnost. Na taj način, mnoge emisije postaju mjesto pokazivanja pokvarenih i izopačenih ponašanja i gledišta. Ljudi su se postepeno složili da vrijednosti kojih su se obično pridržavali, pod posebnim okolnostima, ne treba primjenjivati, što u stvari, negira postojanje univerzalnih načela.
Mnoge udarne TV emisije su pune odurnih i neukusnih stvari koje teško za gledati. Neki voditelji emisija, uključujući i voditeljke, se ponose psovanjem. Priličan broj emisija indoktrinira ljude vulgarnim ukusom i nekulturnim ili netradicionalnim stvarima kroz zabavu, dok je publika u stanju opuštenosti. Kako vrijeme prolazi, ljudi uopće ne osjećaju opasnost te čak počinju priznavati i uvažavati takve stvari, razarajući na taj način svoje moralno razmišljanje.
Humorističke serije se upotrebljavaju da se normaliziraju izopačene vrijednosti i ponašanje, kakvo se zapravo rijetko viđa u svakodnevnom životu, tako što se neprekidno emitira na televiziji.
Shapiro je dao primjer prizora iz epizode „Ona koja će se poroditi“ iz popularne američkie sitkom serije Friends (Prijatelji). Rossova bivša žena, lezbijka Carol, će imati bebu. Ross je shvatljivo zabrinut jer će njegovo dijete odrastati u lezbijskoj obitelji. Dok se Ross osjeća uznemireno, Phoebe mu kaže: „Kad sam ja odrastala, znaš, moj nas je otac napustio i moja majka umrla, onda je moj očuh otišao u zatvor, tako da sam jedva imala dovoljno djelića roditelja da sačinim jednog cijelog. No, tu je ova mala beba koja ima tri cijela roditelja koja je toliko vole da se bore oko toga tko će je najviše voljeti, a još nije ni rođena. To je naprosto, naprosto najsretnija beba na cijelom svijetu.“ [49]
Ross odmah osjeća olakšanje i utjehu u njenom gledištu. Kako Shapiro piše, epizoda opisuje „trudnu lezbijku i tri roditelja u domaćinstvu kao ne samo normalnu stvar, već zadivljujuću.“
Moderna medicina je otkrila da ljudski mozak doživljava pet raznih vrsta električnih obrazaca ili „moždanih valova“. Dva vala koja najčešće dolaze dok je pojedinac u stanju budne svijesti su valovi alfa i beta. Kad su ljudi zaposleni i rade, kod njih prevladavaju beta moždani valovi. Oni pokazuju povećanu sposobnost analiziranja i skloni su upotrebljavati logično razmišljanje. U raspravi, osoba će pretežno pokazivati beta moždane valove. Drugim riječima, ljudi u stanju kad beta valovi prevladavaju su oprezniji i manje naivni. Kad su ljudi opušteni i alfa valovi prevladavaju, njihove emocije preuzimaju kontrolu i njihova analitička sposobnost slabi. Kad ljudi gledaju televiziju, oni nisu spremni da ozbiljno razmišljaju, već su opušteni i podložni utjecaju. Pod takvim okolnostima, ljudi su skloni da budu podsvjesno uvjereni u teme i gledišta prikazane na TV programu.
Istraživanje pokazuje da skoro dvije trećine programa, uključujući dječje programe, sadrži prizore nasilja. Obmanjujući seksualni sadržaj se također nalazi u svim TV programima i filmovima. Sljedeći satove seksualnog odgoja u školama, mladi navode medije kao drugi najvažniji izvor za učenje o spolnim aktivnostima.
Obimna količina istraživanja jasno pokazuje da sadržaji nasilja u medijima čine mlade neosjetljivima na nasilje i povećava njihovu šansu da počine nasilno djelo poslije u životu. Mediji imaju vrlo loš utjecaj na omladinu, povećavajući sklonost nasilju, maloljetnim spolnim aktivnostima i tinejdžerskoj trudnoći. Djevojčice koje često gledaju program koji sadrži spolne aktivnosti su dvostruko više sklone da u roku od tri godine postanu trudne u uspoređenju sa djevojčicama koje rijetko gledaju takve programe. Medijski programi također povećavaju opasnost seksualnih napada i opasnog ponašanja. [50]
Preplave pornografskog i seksualnog sadržaja vrše direktan napad na vrijednosti društva i tradiciju. Kao što je jedan istraživač izjavio: „Mediji su toliko neodoljivi i toliko puni seksa da je teško za bilo koje dijete [ili] čak kritičara da se odupre… Smatram medije našim pravim seksualnim učiteljima. [51] Zbog utjecaja medija, seks izvan braka, preljuba i druga slična ponašanja su uzeta zdravo za gotovo kao dio normalnog stila života – dok god su sve strane zainteresirane, nema ništa lošega u tome.
U knjizi Primetime Propaganda (Propagdanda u udarnom terminu), Shapiro proučava skoro 100 utjecajnih američkih TV serija. Otkriva je da kako je vrijeme prolazilo, ti programi su sve više promicali liberalizam i ljevičarska uvjerenja, ateizam i potcjenjivanje vjere, seks i nasilje, feminizam, homoseksualnost i transseksualizam, odbacivanje morala i tradicionalnih odnosa između muža i žene, ili roditelja i djeteta. Oni su također utemeljili kao protagoniste nemilosrdne anti-heroje lišene suosjećanja. Njihova evolucija je proces neprekidnog propadanja morala. Ta vrsta anti tradicionalnog stila života je ima veliki utjecaj na način razmišljanja šire javnosti i osobito mladih ljudi. [52]
Mnoge emisije na MTV postaji, na primjer, bezrezervno promiču mladoj publici meku pornografiju i čak perverzno seksualno ponašanje. [53] Pošto je primijenjen sustav klasificiranja filmova, mnogi pornografski filmovi se mogu prodavati sve dok su označeni sa X. Kako se tehnologija razvijala, ti vulgarni proizvodi su prešli iz podzemlja u široku potrošnju te se mogu lako nabaviti u video klubovima, na pretplatničkim postajama i u hotelima.
Televizijski sadržaji počinju zagađivati ljude već od veoma mladih dana. Crtani filmovi pokazuju ružne likove ili pretjerano nasilje. Drugi dječji sadržaji su krcati skrivenim motivima progresivizma i liberalizma, poput učenja homoseksualnosti pod nazivom „kulturne raznolikosti.“ Oni koriste izreke kao „Ssamo jedna osoba na ovom čitavom svijetu jeste kao ti“ da bi odgojili nezarađeno samopoštovanje i pojam prihvaćanja svih ljudi bez obzira na njihovo nemoralno ponašanje. [54]
Naravno, mali broj holivudskih producenata ima bilo kakvu vrstu formalnog plana da usadi pokvarenu ideologiju u svoje gledatelje. Ali kada se sami producenti programa slažu sa idejama progresivizma i liberalizma, onda će te pokvarene ideologije neizbježno završiti u programima. Pravi plan je đavolski, a radnici u medijima koji suviše skrenu od božabskog postaju marionete zla.
7. Mediji: Ključno bojište u totalnom ratu
Komunistička filozofija borbe ne bira sredstva i ne poštuje nikakva moralna ograničenja u postizanju svojih političkih ciljeva. Na američkoj predsjedničkoj kampanji 2016. godine, kandidat Donald Trump je bio protiv „političke korektnosti“ te je predstavio svoju namjeru da pomakne Ameriku od krajnje političke ljevice na desnicu: povratak tradicionalnim vrijednostima, vladavina prava, smanjenje poreza radi oživljavanja ekonomije, obnova ljudskog poštovanja i poniznost pred Bogom itd. Njegov otvoren način izražavanja je izazvao paniku kod liberala. Naoružani glavnim medijima, oni su se okomili i svestrano napali Trumpa.
Tijekom predsjedničke kampanje, ljevičarski mediji su koristili razne načine da namjerno demoniziraju i kleveću Trumpa te progone njegove pristaše, koji su opisani kao rasisti, seksisti, protu imigrantski ksenofobi i neobrazovani bijelci. Drugim riječima, mediji su pokušali da utječu na rezultate izbora manipulirajući javno mnijenje. Osim malog broja medija, skoro 95 posto medija su neprekidno prognozirali da će Trump zasigurno izgubiti na izborima. Protivno očekivanjima, Trump je porazio svog suparnika te je bio izabran za četrdeset i petog predsjednika SAD-a.
Pod normalnim okolnostima, koliko god žestoka bila retorika tijekom kampanje, stranke i grupe se trebaju vratiti normalnom djelovanju pošto su izbori završeni. Još važnije, mediji trebaju podržavati principe poštenosti, staviti interese nacije na prvo mjesto te održavati neutralnost. Međutim, nakon predsjedničkih izbora 2016. u SAD, vidjeli smo da su mediji nastavili svoju bijesnu kampanju čak i po rizik svog imidža.
Većina medija je namjerno ignorirala postignuća Trumpove administracije, kao nagli porast burze na rekordni stupanj, američka diplomatska postignuća i skoro potpuno iskorjenjivanje terorističke grupe ISIS. Stopa nezaposlenosti je postala najniža u prethodnih osamnaest godina u SAD-u, američka ekonomija oživljava.
Osim toga, mediji čine sve moguće da sputaju Trumpovu administraciju iznoseći neutemeljene optužbe. Na primjer, mediji su zakuhali teoriju zavjere o tajnom sporazumu između Trumpa i Rusije, ali posebni istražni savjet nije našao nikakve dokaze o tome. Kongresni izvještaj jasno izjavljuje da nije bilo tajnog sporazuma između Trumpa i Rusije. [55]
Da bi napali Trumpa, mediji su također kreirali mnogo lažnih vijesti. Prosinca 2017. godine, jedan TV gigant je morao udaljiti dva starija novinara na četiri tjedna bez plate te urediti njihov rad jer su sastavili lažna izvješća da je Trump naredio Michaelu Flynnu da stupi u kontakt sa Rusijom. [56] Na kraju, ta dva novinara su bili prisiljena da napuste TV postaju. Upravo taj tim je ranije ostvario izvanredna postignuća osvojivši četiri nagrade Peabody i 17 nagrada Emmy, ali lažne novosti su im donijele sramotu.
Kad je Trump osudio sramnu MS-13 bandu, a naročito one članove koji su ušli u SAD kao ilegalni imigranti, rekao je: „Oni nisu ljudi. To su životinje i moramo biti jako, jako oštri.“ Međutim, većina medija u Americi je odmah izvadila njegovu izjavu iz konteksta, tvrdeći da je Trump rekao da su ilegalni emigranti životinje.
Lipnja 2018. godine, fotografija uplakane djevojčice iz Hondurasa je naširoko bila u opticaju medija i na internetu. Tu malu djevojčicu i njenu majku je zaustavila granična patrola dok su se pokušavale ušuljati u SAD. Mediji su tvrdili da je djevojčica nasilno oduzeta od njene majke te su iskoristili tu priliku da kritiziraju Trumpove pogranične zakone i njegov netolerantan stav prema ilegalnoj imigraciji. Poslije, da ismijavaju Trumpa, časopis Time je stavio fotografiju te male djevojčice i fotografiju Trumpa na naslovnicu časopisa te dodao natpis „Dobrodošli u Ameriku“. Međutim, otac te djevojčice je poslije rekao medijima da je pogranični službenici nisu oduzeli od njene majke. [57]
Prema istraživanju Centra za istraživanje medija, Trump je u fokusu večernjih novosti na tri glavne američke medijske mreže tijekom zadnje dvije godine, zauzimajući trećinu ukupnog medijskog prostora večernjih novosti. 2017. godine, 90 posto izvješćivanja o Trumpu je bilo negativno. 2018. godine, negativno izvješćivanje je dostiglo 91 posto. Istraživanje je zaključilo: „Bez sumnje, nijedan predsjednik nikad nije dobivao tako nepovoljna izvješćivanja, tijekom tako dugačkog vremena, kao Trump.“ [58]
Međutim, američka javnost postaje sve svjesnija lažnih novosti. Prema anketi koju je proveo fakultet Monmouth travnja 2018. godine, postotak Amerikanaca koji smatraju da glavni mediji barem ponekad izvještavaju lažne novosti se, od 63 posto prošle godine, popeo na 77 posto. [59] 2016. godine, Gallupova anketa je otkrila da je američko povjerenje u medije palo rekordno nisko, sa samo 32 posto ljudi koji imaju „mnogo“ ili „podosta“ povjerenja u medije, manje za 8 posto od prošle godine. [60] Ne iznenađuje da se vlasnik jedne velike medijske kompanije požalio: „Lažne novosti su zloćudni tumor naših vremena.“ [61]
Sudeći po rezultatima američkih izbora, pola Amerikanaca podržava Trumpa, no stav koji iznose mediji je jednostran. Pod takvim nenormalnim okolnostima, Trump biva napadnut i demoniziran jer se jako zalaže za ponovnu uspostavu tradicije i njegovi ideali ne mogu koegzistirati sa protu tradicionalnom ideologijom političke ljevice. Ako napadi medija na Trumpa budu mogli prouzročiti da javnost izgubi svoje pouzdanje u njega, oni će postići svoj osnovni cilj – spriječiti društvo da se vrati tradiciji.
Međutim, više zabrinjava što su mnogi mediji postali katalizatori rasta radikalne retorike, poticanja neprijateljstva i mržnje te polarizacije stanovništva, pa na taj način još više povećavaju pukotine u društvu. Osnovna etika se odbacuje i posljedice se ignoriraju do točke samouništenja, samo da bi se protivnik doveo do propasti. Zemlja je gurnuta u stanje ekstremnog kaosa i opasnosti.
Zaključak: Povratak odgovornosti u medijima
Dok bi smo mogli reći da se tijekom prošlog stoljeća avet komunizma samo djelomično infiltrirala te je kontrolirala razna područja na svijetu, što se tiče stanja danas, avet već vlada našim svijetom – svi aspekti ljudskog svijeta su već podvrgnuti njezinom utjecaju. Ogroman utjecaj medija na čovječanstvo je učinkovito upotrjebljen da ispire mozak, vara i korumpira ljudski moral, uzrokujući ljudima da podsvjesno odstupaju od tradicije.
U Zapadnim zemljama, mnoge liberalne medijske ustanove su postale alatke za skrivanje istine i varanje ljudi. Mnogi su odustali od temeljne profesionalne etike te sada pribjegavaju svakakvim vrstama bezobzirnih napada, vrijeđanja i klevete, neovisno o utjecaju na njihov ugled ili na društvo.
Avet je uspješna jer je iskoristila ljudske mane: težnju za ugledom i dobiti, neznanje, lijenost, sebičnost, krivo tumačeno suosjećanje, borbenost i tome slično. Neki novinari se pravdoljubivo bune protiv tradicionalnih vrijednosti pod fasadom poznavanja istine. Neki se ravnaju prema već moralno niskim „zahtjevima javnosti“ da bi pridobili gledanost. Neki se ravnaju prema nižim normama zarad sopstvene karijere. Neki stvaraju lažne novosti uslijed zavisti i neprijateljstva. Neki vjeruju lažnim novostima jer su neuki i lijeni. Neki iskorištavaju dobrotu i suosjećanje drugih zalažući se za socijalnu pravdu, pa na taj način guraju čitavo društvo političkoj ljevici, dok pribjegavaju beskrupuloznoj taktici da bi postigli svoje političke i ekonomske ciljeve.
Zadatak medija je uzvišen. On treba da bude nit života koja snabdjeva ljude informacijama o događajima u društvu, te je važna sila u održavanju zdravog razvitka društva. Objektivnost i nepristranost su temeljni etički zahtjevi za medije te su ključ povjerenju koji su im ljudi dali. Ali u sadašnjim medijima vlada kaos, što jako utječe na povjerenje koje ljudi imaju u njih. Povratak originalnoj misiji medija i ponovno uspostavljanje časti novinarskog zanata su plemenite odgovornosti ljudi zaposlenih u toj profesiji.
Obnavljanje misije medija znači da mediji trebaju težiti istini. Izvješća medija o istini moraju biti iscrpna i iz iskrenog izvora. Kad se izvještava o društvenim pojavama, mnogi mediji prikazuju samo dio stvarnosti na načine koji su često varljivi te mogu uzrokovati više štete nego čiste laži.
Dio zadatka medija je da promiču dobrotu. Dobrota medija nije zloupotreba simpatije niti politička ispravnost. Njen cilj mora biti dugovječno blagostanje čovječanstva. Jedini izlaz za ljudski rod nije dobivanje kratkoročnih ekonomskih koristi niti je pad u izmišljenu komunističku utopiju, već slijediti put tradicije kojeg su stvorila božanstva, podizanje norme morala te vraćanje na svoje izvorišno mjesto – istinito i divno izvorište samog života.
Mediji su dobri ako mogu pomoći društvu da vrednuju i podržavaju moral jer se dobro kako i zlo nalaze u ljudskom društvu. Odgovornost medija je da šire istinu, veličaju vrlinu, razotkriju zlo i suzbiju ga.
Po povratku svojoj misiji, mediji moraju obraćati više pažnje na glavne događaje koji utječu na budućnost ljudskog roda. Posljednje stoljeće je bilo očevidac velike konfrontacije između slobodnog svijeta i komunističkog tabora. Dok je izgledalo kao ideološka borba, to je zapravo bila borba na život i smrt između ispravnosti i zla, jer komunizam uništava moral koji održavaja civilizaciju ljudskog roda. A nakon pada komunističkih režima u Istočnoj Europi, njihov duh i dalje ostaje, neporažen.
U Kini, zemlji drevne kulture, Komunistička partija je od 1999. godine proganjala duhovnu praksu Falun Gong, koja podržava univerzalna načela istine, dobrote i tolerancije. Taj progon je utjecao na milijune ljudi širom najnastanjenije zemlje na svijetu; taj progon traje skoro dvije decenije i dostigao je mjere neusporedive brutalnosti. To je najveći progon vjere u suvremenoj povijesti.
Progon Falun Gonga je progon temeljnih vrijednosti ljudske civilizacije i monstruozan napad na slobodu uvjerenja. Međutim, izvještaji Zapadnih medija su bili nerazmjerno mali ako usporedimo intenzitet i surovost stvarnih događaja koji su se odigravali. Većina glavnih medija su pod političkim utjecajem Kineske komunističke partije, pa su provodili autocenzuru ili šutjeli po tom iznimno zabrinjavajućem pitanju. Neki su čak sudjelovali u pomaganju KPK da raširi svoje laži.
U isto vrijeme se pojavio pravac koji se protivi komunizmu i podržava povratak tradiciji. U Kini, više od 300 milijuna ljudi je istupilo iz KPK i njenih povezanih organizacija u pokretu pod imenom „Tuidang“ (Istup iz Partije). No takva krupna pojava, koja je od velike važnosti za budućnost Kine i svijeta, se rijetko spominje u Zapadnim medijima.
Danas, kako svijet prolazi velike promjene, istina i tradicionalne vrijednosti su važnije nego ikad. Svijet treba medije koji mogu razlikovati dobro od zla, činiti dobra djela i održavati moral javnosti. Prevazilaženje interesa pojedinaca, kompanija i političkih stranaka s ciljem da se prikaže stvarni svijet je dužnost svakog novinara.
Danas, dok se suočavaju sa padom morala u medijskoj profesiji, neophodno je da čitatelji i publika svjesno razlikuju dobro od zla te racionalno razmotre informaciju koju iznose mediji. Ljudi moraju prosuđivati o pitanjima u skladu sa moralnom tradicijom, motriti pojave društva kroz naočale univerzalnih vrijednosti, pa tako pogurati medije da ispune svoje povijesne zadatke. To je također sredstvo za ljudski rod da izbjegne utjecaj komunističke aveti i pronađe put u bolju budućnost.
Reference
[1] Thomas Jefferson, The Works, vol. 5 (Correspondence 1786–1789), quoted in Online Library of Liberty, accessed on October 2, 2018, http://oll.libertyfund.org/quote/302.
[2] Joseph Pulitzer, “Why Schools of Journalism?” The New Republic, October 9, 1930, 283.
[3] “Rules of the Communist League,” The Communist League, Marx/Engels Internet Archive, accessed October 4, 2018, https://www.marxists.org/archive/marx/works/1847/communist-league/index.htm.
[4] Lin Biao, “Speech at the Enlarged Meeting of the Politburo,” Collection of Documents From China’s Cultural Revolution (May 18, 1966). [In Chinese]
[5] Hu Qiaomu, “Newspapers Are Textbooks,” The Collected Works of Hu Qiaomu, Vol. III, (Beijing, People’s Daily Publishing House, 1994), p. 303. [In Chinese]
[6] Han Mei, “UK Declassifies Files Saying 10,000 Were Killed at Tiananmen; Bodies Stored Underground in Heaps,” Sound of Hope Radio, December 20, 2017, http://www.soundofhope.org/gb/2017/12/20/n1378413.html. [In Chinese]
[7] “Self-Immolation Hoax on Tiananmen Square,” Minghui.org, http://en.minghui.org/cc/88/.
[8] “General Overview: Intensify the Fostering of a Mechanism for Innovation, Construct a High-Grade Propaganda Cultural Team,” Xinhua News Network, September 28, 2011, http://cpc.people.com.cn/GB/64107/64110/15777918.html. [In Chinese]
[9] Matthew Vadum, “Journalistic Treachery,” Canada Free Press, July 1, 2015, https://canadafreepress.com/article/journalistic-treachery.
[10] Marco Carynnyk, “The New York Times and the Great Famine,” The Ukrainian Weekly No. 37, Vol. LI (September 11, 1983), accessed October 5, 2018, http://www.ukrweekly.com/old/archive/1983/378320.shtml.
[11] Robert Conquest, The Harvest of Sorrow: Soviet Collectivization and the Terror-famine (Oxford: Oxford University Press, 1986), 319.
[12] Quoted in Arnold Beichman, “Pulitzer-Winning Lies,” The Weekly Standard, June 12, 2003, https://www.weeklystandard.com/arnold-beichman/pulitzer-winning-lies.
[13] Ronald Radosh, Red Star Over Hollywood: The Film Colony’s Long Romance With the Left (San Francisco: Encounter Books, 2005), 80.
[14] Ibid., 105.
[15] Edgar Snow, Random Notes on Red China, Translation by Xi Boquan, (Nanjing: Jiangsu People’s Publishing House, 1991), p. 1.
[16] Ruth Price, The Lives of Agnes Smedley (Oxford: Oxford University Press, 2004), 5–9.
[17] Lymari Morales, “Majority in U.S. Continues to Distrust the Media, Perceive Bias,” Gallup, September 22, 2011, https://news.gallup.com/poll/149624/majority-continue-distrust-media-perceive-bias.aspx.
[18] Tim Groseclose, Left Turn: How Liberal Media Bias Distorts the American Mind (New York: St. Martin’s Press, 2011).
[19] Ibid., “The Second-Order Problem of an Unbalanced Newsroom,” Chapter 10.
[20] Lydia Saad, “U.S. Conservatives Outnumber Liberals by Narrowing Margin,” Gallup, January 3, 2017, https://news.gallup.com/poll/201152/conservative-liberal-gap-continues-narrow-tuesday.aspx.
[21] Chris Cillizza, “Just 7 Percent of Journalists Are Republicans. That’s Far Fewer than Even a Decade Ago,” The Washington Post, May 6, 2014, https://www.washingtonpost.com/news/the-fix/wp/2014/05/06/just-7-percent-of-journalists-are-republicans-thats-far-less-than-even-a-decade-ago/?noredirect=on&utm_term=.3d0109901e1e.
[22] “2016 General Election Editorial Endorsements by Major Newspapers,” The American Presidency Project, http://www.presidency.ucsb.edu/data/2016_newspaper_endorsements.php.
[23] Ben Shapiro, “The Clique: How Television Stays Liberal,” Primetime Propaganda: The True Hollywood Story of How the Left Took Over Your TV (New York: Broadside Books, 2012).
[24] Ibid., “Making the Right Cry: How Television Drama Glorifies Liberalism.”
[25] Ibid., “The Clique: How Television Stays Liberal”
[26] Quoted in Jim A. Kuypers, Partisan Journalism: A History of Media Bias in the United States (Lanham: Rowman & Littlefield, 2014), 8.
[27] S. Robert Lichter, et. al., The Media Elite (Castle Rock, Colo.: Adler Publishing Co., 1986).
[28] Kuypers, Partisan Journalism, 2.
[29] Jim A. Kuypers, Press Bias and Politics: How the Media Frame Controversial Issues (Santa Barbara, Calif.: Greenwood Publishing Group, 2002).
[30] Quoted in Kuypers, Partisan Journalism, 4.
[31] Newt Gingrich, “China’s Embrace of Marxism Is Bad News for Its People,” Fox News, June 2, 2018, http://www.foxnews.com/opinion/2018/06/02/newt-gingrich-chinas-embrace-marxism-is-bad-news-for-its-people.html.
[32] Tim Groseclose and Jeff Milyo, “A Measure of Media Bias,” The Quarterly Journal of Economics, Vol. 120, No. 4 (November, 2005), 1205.
[33] Quoted in Maxwell E. McCombs and Donald L. Shaw, “The Agenda-Setting Function of Mass Media,” The Public Opinion Quarterly, Vol. 36, No. 2 (Summer, 1972), 177.
[34] Patricia Cohen, “Liberal Views Dominate Footlights,” New York Times, October 14, 2008, https://www.nytimes.com/2008/10/15/theater/15thea.html.
[35] Groseclose, Preface, Left Turn.
[36] Jonathan Derek Silver, Hollywood’s Dominance of the Movie Industry: How Did It Arise and How Has It Been Maintained?, doctoral dissertation, the Queensland University of Technology (2007), Section 1.4, https://eprints.qut.edu.au/16687/1/Jonathan_Derek_Silver_Thesis.pdf
[37] John Belton, American Cinema / American Culture, 2nd Edition (McGraw-Hill Publishing Company, 2005), Chapter 14.
[38] Todd Gitlin, The Whole World Is Watching: Mass Media in the Making and Unmaking of the New Left (Berkeley: University of California Press, 2003), 199.
[39] Steven J. Ross, Hollywood Left and Right: How Movie Stars Shaped American Politics (Oxford University Press, 2011), 322.
[40] Ibid., 338.
[41] Ibid., 338–39.
[42] Ibid., 352.
[43] Gitlin, The Whole World Is Watching, 199.
[44] Peter Biskind, Easy Riders, Raging Bulls: How the Sex-Drugs-and-Rock ‘N’ Roll Generation Saved Hollywood (New York: Simon and Schuster, 1999), 74.
[45] Ashley Haygood, The Climb of Controversial Film Content, master’s thesis in Communication at Liberty University, May 2007, accessed October 5, 2018, https://digitalcommons.liberty.edu/cgi/viewcontent.cgi?&httpsredir=1&article=1007&context=masters&sei-re.
[46] Victor B. Cline, “How the Mass Media Effects Our Values and Behavior,” Issues in Religion and Psychotherapy, Vol 1, No. 1. (October 1, 1975), https://scholarsarchive.byu.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1004&context=irp.
[47] Michael Medved, Hollywood vs. America (New York: Harper Perennial, 1993), 3.
[48] “The Media Assault on American Values,” Media Research Center, accessed October 2, 2018, https://www.mrc.org/special-reports/media-assault-american-values.
[49] Shapiro, “Prologue: How Conservatives Lost the Television War,” Primetime Propaganda.
[50] “The Impact of Media Use and Screen Time on Children, Adolescents, and Families,” American College of Pediatricians, November 2016, https://www.acpeds.org/wordpress/wp-content/uploads/11.9.16-The-Impact-of-Media-Use-and-Screen-Time-on-Children-updated-with-ref-64.pdf.
[51] Congressional Record, Volume 141, Number 146 (September 19, 1995), https://www.gpo.gov/fdsys/pkg/CREC-1995-09-19/html/CREC-1995-09-19-pt1-PgS13810.htm.
[52] Shapiro, Primetime Propaganda.
[53] Libby Copeland, “MTV’s Provocative ‘Undressed’: Is It Rotten to the (Soft) Core?,” Los Angeles Times, February 12, 2001, http://articles.latimes.com/2001/feb/12/entertainment/ca-24264.
[54] Shapiro, “Robbing the Cradle: How Television Liberals Recruit Kids,” Primetime Propaganda.
[55] Erin Kelly, “Speaker Paul Ryan: ‘No Evidence of Collusion’ between Trump Campaign and Russians,” USA Today, June 7, 2018, https://www.usatoday.com/story/news/politics/2018/06/07/paul-ryan-no-evidence-collusion-between-trump-campaign-russians/681343002/.
[56] Julia Manchester, “Trump: ABC Should Have Fired ‘Fraudster’ Brian Ross,” The Hill, December 8, 2017, http://thehill.com/homenews/administration/364061-trump-abc-should-have-fired-fraudster-brian-ross.
[57] Samantha Schmidt and Kristine Phillips, “The Crying Honduran Girl on the Cover of Time Was Not Separated from Her Mother,” Washington Post, June 22, 2018, https://www.washingtonpost.com/news/morning-mix/wp/2018/06/22/the-crying-honduran-girl-on-the-cover-of-time-was-not-separated-from-her-mother-father-says/?noredirect=on&utm_term=.bd08dbdaf5bc.
[58] Rich Noyes, “TV vs. Trump in 2018: Lots of Russia, and 91% Negative Coverage (Again!),” NewsBusters, March 6, 2018, https://www.newsbusters.org/blogs/nb/rich-noyes/2018/03/06/tv-vs-trump-2018-lots-russia-and-91-negative-coverage.
[59] “‘Fake News’ Threat to Media; Editorial Decisions, Outside Actors at Fault,” Monmouth University Polling Institute, April 2, 2018, https://www.monmouth.edu/polling-institute/reports/monmouthpoll_us_040218/.
[60] Art Swift, “Americans’ Trust in Mass Media Sinks to New Low, Politics,” Gallup, September 14, 2016, https://news.gallup.com/poll/195542/americans-trust-mass-media-sinks-new-low.aspx.
[61] Polina Marinova, “New L.A. Times Owner Tells Readers: ‘Fake News Is the Cancer of Our Times,’” Fortune, June 18, 2018, http://fortune/2018/06/18/los-angeles-times-owner/
