[Napomena urednika] Ova serija članaka predstavlja hrvatski prijevod knjige "Kako avet komunizma vlada svijetom" prvobitno objavljene u listu The Epoch Times, a čiji su autori urednički tim "Devet komentara o Komunističkoj partiji".
Sadržaj knjige
Kako avet komunizma vlada svijetom: Predgovor
Kako avet komunizma vlada svijetom: Uvod
1. poglavlje: Strategije aveti za uništavanje čovječanstva
2. poglavlje: Europski korijeni komunizma
3. poglavlje: Tiranija na Istoku
4. poglavlje: Izvoz revolucije
5. poglavlje: Infiltriranje na Zapad
6. poglavlje: Pobuna protiv Boga
7. poglavlje: Uništavanje obitelji
8. poglavlje: Kako komunizam sije kaos u politici
9. poglavlje: Komunistička ekonomska zamka
10. poglavlje: Degradacija pravosudnog sustava
11. poglavlje: Oskvrnuće umjetnosti
12. poglavlje: Sabotiranje obrazovanja
13. poglavlje: Mediji - glasnogovornici komunističke aveti
14. poglavlje: Popularna kultura - prepuštanje dekadenciji
15. poglavlje: Komunistički korijeni terorizma
16. poglavlje: Komunizam u pozadini pokreta za zaštitu čovjekove okoline
17. poglavlje: Globalizacija - komunizam u svojoj srži
18. poglavlje: Globalne ambicije Komunističke partije Kine
Kako avet komunizma vlada svijetom: Zaključak
Što sadrži ovaj nastavak?
3. poglavlje: Tiranija na Istoku
Uvod
1. Uspon totalitarnog komunizma
a. Sovjetski komunisti dolaze do vlasti
b. Komunistička partija Kine grabi vlast
2. Brutalnost komunističke vladavine
a. Zlodjela sovjetskih komunista
b. Smrtonosne kampanje KPK
3. Stoljeće ubojstava
3. POGLAVLJE: TIRANIJA NA ISTOKU
Uvod
Prošlo je već jedno stoljeće otkad je Komunistička partija preuzela vlast u Sovjetskom Savezu. Komunistički režimi su, prema podacima koje je sakupio američki Kongres, skrivili smrt najmanje 100 milijuna ljudi. [1] Crna knjiga komunizma detaljno opisuje ovu povijest ubojstava. Iz dokumenata koji su deklasificirale vlade nacija bivšeg Sovjetskog Saveza i zemalja Istočne Europe, kao i službenih evidencija o žrtvama komunističkih političkih kampanja u Kini i Sjevernoj Koreji, javnost je stekla pravu sliku ubilačkog nagona Komunističke partije. [2]
Komunistički totalitarizam se često uspoređuje s nacističkim tokom II Svjetskog Rata. Premda je mnogo paralela, postoji jedna presudna često je zanemarivana: Nacisti su počini genocid, ali cilj komunizma nadilazi fizički pokolj.
Vjernici ne smatraju fizičku smrt istinskom smrću jer duša odlazi u raj ili se ponovno rađa u ciklusu reinkarnacije. Komunistička partija koristi ubijanje kao instrument da posije sjeme terora u umovima ljudi kako bi ih prisilila prihvatiti njezinu zlu ideologiju. Sa uništavanjem moralnosti, ljudske su duše osuđene na prokletstvo. Komunistička partija nastoji uništiti ne samo ljudsko fizičko tijelo, već i njegovu dušu.
Komunistički režimi sprovode intenzivne političke u među svojima i odabire najokrutnije vođe. Mnogima je teško razumjeti razloge koji stoje iza barbarstva koju je Komunistička partija nanijela svojim vlastitim članovima. Neki su postali žrtve samo zato što su odstupali od mišljenja partije u pojedinim pitanjima, a inače su bili u potpunosti lojalni partiji i njenom rukovodstvu. Jedan od razloga je to što Komunistička partija u svojoj pobuni protiv bogova i čovječanstva posjeduje instinktivni strah kako ju propast uvijek čeka iza ugla. Da bi se učvrstila, partija treba regrutirati pojedince bez moralnog kompasa u pogledu pravog i krivog. Ti pojedinci se ističu u procesu masovnog ubijanja, a njihovo postavljanje na vodeće pozicije omogućuje aveti komunizma kontinuitet njene zemaljske tiranije.
Kadrovi Komunističke partije Kine (KPK), koji su odbili sudjelovati u maskaru 4. lipnja 1989. na Trgu Tiananmen, su bili smijenjeni. Jiang Zemin je pokazao okrutnost tijekom tih događaja i bio je promaknut u vođu Komunističke partije. Nakon što je Jiang 1999. godine pokrenuo progon Falun Gonga, unaprijedio je dužnosnike poput Luoa Gana i Zhoua Yongkanga na visoke položaje jer su iskazali spremnost činiti najbrutalnije zločine u progonu.
Drugi njen motiv za ubojstvo je zarad regrutiranja ljudi iz opće populacije, kao što je bilo napravljeno tijekom Kulturne revolucije. Na taj način mase bivaju implicirane u ubojstva i druge zločine, te postaju suučesnici u partijskom divljaštvu, a oni najbrutalniji se profiliraju kao najodaniji sljedbenici partije. Čak i danas mnogi bivši Crveni gardisti, koji su tijekom Kulturne revolucije počinili napade i ubojstva na intelektualce, se nimalo ne kaju za svoje zločine, tvrdeći kako ne žale za događajima u svojoj mladosti.
Nadalje, Komunistička partija kroz otvoreno i namjerno ubijanje ljudi terorizira cjelokupnu populaciju čineći je pokornom i poslušnom.
Tijekom historije, vladaoci i tirani su ubijali zamišljajući da moraju zaštiti svoju moć, ili svoja carstva, pobjedom nad neprijateljima. Karakteristika je Komunističke partije da obvezno mora imati neprijatelje. Isti mora biti izmišljen u slučaju njegova odsustva, kako bi partija mogla nastaviti ubijati. U zemlji poput Kine, s poviješću i bogatom kulturom dugoj 5.000 godina, Komunistička partija nije mogla postići svoje ciljeve bez neprekidnog ubijanja. Kinezi su ljudi koji tradicionalno vjeruju i štuju božansko te da nisu bili izloženi takvoj tiraniji i barbarstvu ne bi nikada mogli prihvatiti bogohulnu KPK. Iskustvo iz Sovjetskog Saveza je pokazalo da KPK može održati svoju vladavinu jedino putem masovnih ubijanja.
1. Uspon totalitarnog komunizma
Početna točka komunizma može jedino biti nečasnost, pošto je isti utjelovljenje aveti zla. Nakon što je Karl Marx proglasio da „Avet [bauk] kruži Europom - avet komunizma“, banditi i lupeži su osnovali Parišku komunu, opustošivši francusku prijestolnicu i njena jedinstvena umjetničko-kulturna djela. Komunističke partije Sovjetskog Saveza i Kine su u spomenutim zemljama preuzele vlast krvoprolićem i podmuklim činovima zavjere.
Marxova teorija i razni ideološki traktati skrojeni u komunističkim režimima puni su obećanja da će podržati interese radnika proletarijata i seljake. Ipak, praksa je pokazala da je unutar komunističkog sustava radnička klasa bila ta koja je najviše propatila.
a. Uspon sovjetskih komunista na vlast
1917, dok je Rusko carstvo gubilo svoj oslonac pred Njemačkim i Austro-ugarskim snagama u I Svjetskom ratu, nestašice hrane i loši uvjeti rada su uzrokovali štrajk ruskih industrijskih radnika. Car Nikolaj II je bio primoran abdicirati pošto se nemir proširio cijelom državom te je posljedično osnovana Ruska Privremena vlada da upravlja zemljom do demokratskih izbora.
Ali 7. studenog, 1917 – ili 25. listopada po tradicionalnom Julijanskom kalendaru – skupina komunističkih revolucionara pod vodstvom Lenjina pokreće je oružanu pobunu u ruskoj prijestolnici, Petrogradu. U onom što je poznato kao Oktobarska revolucija, Lenjinova Boljševička partija će zbaciti privremenu vladu i uspostaviti prvi komunistički režim.
Manje od tri tjedna kasnije, na demokratskim izborima za rusku Ustavotvornu skupštinu, Stranka socijalističkih revolucionara osvaja većinu narodnih glasova i najveći broj zastupnika u parlamentu. Boljševici osvajaju manje od 25% glasova i samo nekolicinu delegatskih mjesta.
Lenjin je nakon ovog neuspjeha pogazio svoja obećanja da će poštivati ishod izbora. Kad se 18. siječnja 1918 Ustavotvorna skupština održavala u tadašnjoj prijestolnici Petrogradu, Lenjin proglašava Skupštinu „neprijateljem naroda“. Boljševici su već na dan održavanja Skupštine unaprijed pripremili uvođenje izvanrednog stanja u državi te su mobilizirali vojsku, silom raspustivši Skupštinu kako bi uništili demokratski proces u Rusiji.
Baš kao sam ruski marksistički pokret, Lenjinov uspon nije bio u potpunosti ruski fenomen. Usprkos okončanju carske vladavine, Rusija je nastavila da ratuje na strani Francuske i Engleske protiv Sila osovine. Računajući da bi Boljševici mogli gurnuti Rusiju u politički kaos – i tako ukloniti veliki prijetnju po sebe na istočnoj fronti – Kajzer Wilhelm II obezbijedio je izgnanom Lenjinu put kroz Njemačku, preko Švedske u Finsku, koja je u to doba bila dio Ruskog carstva, kako bi se vratio u maticu Rusiju. Wilhelm II je također Lenjinu osigurao novac, oružje i streljivo. Do kraja I Svjetskog rata, Boljševici su od Njemačke primili najmanje 50 milijuna maraka. [3]
Winston Churchill je rekao sljedeće o ulozi Njemačke povodom Lenjinovog povratka: „U Rusiji su koristili najsmrtonosnije oružje. Lenjina su otpremili iz Švicarske u Rusiju u čvrsto zatvorenom kamionu kao da tamo šalju vrstu virusne kuge.” [4]
Oktobarska revolucija i posljedični lenjinistički prevrat su označili početak svih nasilnih komunističkih pokreta diljem svijeta u 20. stoljeću. Uzrokovali su međunarodni uspon komunizma kao i nebrojene katastrofe koje su potom uslijedile.
Radnici su bili prvi ti koji su se oduprli komunističkoj diktaturi nakon što je 1918. godine Lenjin nezakonito raspustio Ustavotvornu skupštinu. Desetci tisuća radnika iz Petrograda i Moskve održavaju mimohode i demonstracije protestirajući protiv raspuštanja skupštine. Boljševici guše nemire u krvi tako što su pucaju na prosvjednike na ulicama Petrograda i Moskve.
Sindikat radnika željeznice je dobio široku podršku brojnih drugih organizacija radnika, kada je kao najveći radnički sindikat u državi najavio štrajk u znak prosvjeda protiv boljševičkog vojnog udara. KPSS se kao i u prethodnom slučaju hladnokrvno obračunava s štrajkačima, a Sindikat radnika željeznice, skupa s ostalim nezavisnim sindikatima biva zabranjen.
U Martu 1918, Boljševici mijenjaju naziv u Sve-ruska Komunistička Partija. (1925, nakon uspostavljanja Unije Sovjetskih Socijalističkih Republika, partija će ponovo biti preimenovana u Ujedinjenu Komunističku Partiju. Konačno je 1952 formalno postala Komunističkom Partijom Sovjetskog Saveza.) Preostale radničke organizacije su postepeno potjerane pod kontrolu Komunističke partije.
Rusija se u ljeto 1918. suočila s ogromnom nestašicom hrane zbog građanskog rata koji se odvijao između raznih komunističkih frakcija (uključujući i Boljševike), regionalnih pokreta za nezavisnost i Belogardejaca, koje su predvodili anti-komunistički ruski oficiri . U lipnju, kada je zemlja bila na rubu gladi, Lenjin šalje Josifa Staljina u Caricin kako bi zaplijenio žito iz porječja Volge koje je tradicionalno slovilo kao žitnica ruske poljoprivrede.
Tiranija KPSS-a izaziva seljački otpor. Naime, seljaci iz Penzinske regije u kolovozu 1918. organiziraju oružanu pobunu i ustanak se ubrzo širi na okolna područja. Partija šalje trupe da suzbiju ustanke, a Lenjin pak šalje telegram boljševicima iz Penze. Niže je originalni tekst tog telegrama, a preveo ga je britanski povjesničar Robert Service:
1. Objesite (i pobrinite se da vješanja budu vidljivom mjestu) najmanje stotinu dobro poznatih zemljoposjednika, bogatih ljudi, krvopija
2. Javno obznanite njihova imena.
3. Zaplijenite svo njihovo žito.
4. Odredite taoce prema uputama iz jučerašnjeg telegramom.
Učinite to tako da ljudi u krugu od nekoliko stotina kilometara mogu vidjeti, drhtati, znati, vikati... [5]
U proljeće 1919, gladni radnici iz gradova diljem Rusije nekoliko su puta započinjali štrajk sa zahtjevom da budu opskrbljeni kao vojnici Crvene armije, kao i da imaju pravo na slobodan govor, demokratske izbore, i aboliciju političkih privilegija koje su prisvojili komunisti. Sve ove pokrete guši je tajna policija Čeka (prethodnik KGB), koja hapsi i ubija radnike.
Tambov je prije Oktobarske revolucije bio jedna od najbogatijih ruskih pokrajina. Sovjetski Savez je osnovao mnoge „odrede za potraživanje žita” s namjerom da ga bespravno oduzmu seljacima. Više od 50.000 tamošnjih poljoprivrednika odgovara osnutkom paravojne postrojbe kako bi se suprotstavili partijskim odredima. Sovjetski režim u lipnju 1921. predlaže vojnom zapovjedniku Mihailu Tuhačevskom suzbijanje tambovske pobune upotrebom otrovnog plina protiv „huligana“ [6]. Korištenje kemijskog oružja u kombinaciji s požarima koji su izbili diljem područja je u potpunosti opustošio veći dio tambovske regije. Procjenjuje se da je oko 100.000 tamošnjih seljaka i njihovih rođaka, koji su sudjelovali u otporu, zatvoreno ili prognano. Oko 15.000 ljudi je poginulo u pobuni. [7]. 1930-ih, sam Tuhačevski je mučen i ubijen tokom Stanjinove čistke u Crvenoj armiji.
Sovjetska uspostava totalitarne diktature, potpuna izdaja ruskih radnika, i kasnije masovno ubijanje miliona običnih građana biće ponovljeno kad KPK preuzme vlast 1949. godine, i tada će KPK donijeti katastrofu bez presedana u kineskoj historiji.
b. Komunistička partija Kine grabi vlast
Marksizam i druge ljevičarske ideologije predstavljaju se u Kini prije pada Čing dinastije 1911, i nalaze su publiku među radikalnim mladim intelektualcima i mladima očajnim pronaći rješenje za opasnosti koje su se nadvile nad nacijom.
1910-ih, kineski komunistički aktivisti pokreću Novokulturni pokret, kritizirajući tradicionalnu kulturu, kriveći je za nazadnost Kine. 1919, podržani financiranjem Sovjeta, kineski komunisti preuzimaju glavnu ulogu u „Pokretu 4. svibanj“, nizu studentskih protesta koji će kasnije prerasti u Novokulturni pokret, koji je ciljao jednako na strane sile i kineske političke elite.
1920, Boljševici šalju Grigorija Vojtinskog u Kinu kako bi osnovao lokalnu komunističku organizaciju. U julu 1921, Chen Duxiu, Li Dazhao, i drugi kineski marksisti osnovali su u Šangaju KPK.
Novoformirana KPK je funkcionirala putem prevare. 1923, Lenjin šalje Mihaila Borodina da stvori savez između Kineske nacionalističke stranke (Kuomintang) i Sovjetskog Saveza. U skladu s tim dogovorom, tek začeta Komunistička partija Kine postaje ogranak Kuomintanga, dajući komunistima dalje prilike da potkopa cilj Kuomintanga.
Svjestan da KPK pokušava da kooptira Kuomintang da bi preuzela vlast, njihov lider Chiang Kai-shek pokreće 1927. čistku komunista. Tokom narednih nekoliko godina, Kuomintang pokreće nekoliko vojnih kampanja s ciljem da uništi „sovjetske“ enklave KPK u južnoj Kini. Ove operacije su imale djelomičan uspjeh, ali komunisti su uspjeli pobjeći i stvoriti novu bazu u Yan’anu, na sjeverozapadu Kine. 1930-ih, rastuća prijetnja carskog Japana natjerala je Kuomintang da zaustavu svoje kampanje protiv pobune KPK.
Tijekom Drugog svjetskog rata i osam godina sveobuhvatnog rata između Kuomintanga i japanske vojske, KPK koristi sukob kao zaklon, istodobno šireći svoje snage. Crvena armija je bila na rubu poraza kada su Japanci napali Kinu, no u vrijeme kineske pobjede, komunistička vojska se hvalila da ima 1,32 milijuna redovnih vojnika i 2,6 milijuna pripadnika paravojnih postrojbi. KPK je nakon kapitulacije Japana pod krinkom mirovnih pregovora s Kuomintangom potajno proširila svoje snage.
Milijuni ljudi su dali svoje živote na ratištima Drugog svjetskog rata, ali je neočekivani rezultat bio meteorska ekspanzija totalitarnog komunizma. Diplomatski napori Komunističke partije navode SAD i Sovjetski Savez da napuste politiku podržavanja Kuomintanga. Komunistička partija 1949. godine u konačnici poražava snage Kuomintanga, te utemeljuje najopakiji totalitarni komunistički režim na svijetu.
Komunistički pokret je u svojem povijesnom vrhuncu kontrolirao jednu trećinu čovječanstva i kopnene površine planeta budući da je obuhvaćao Rusiju i Kinu, najveće svjetske zemlje po veličini i broju stanovnika. Komunističke vlade su se proširile preko velikog područja Europe i Azije, dok su mnoge afričke, južnoameričke i zemlje jugoistočne Azije postale klijenti ili saveznici Sovjetskog Saveza ili KPK.
Kina ima opsežnu i duboku kulturu staru 5.000 godina, a tamošnja populacija njeguje tradiciju štovanja bogova i cijenjenja božanskog. Avet komunizma se okomila na kinesku tradicionalnu kulturu koristeći sustavno nasilje budući da ju nije bila u stanju srušiti samo putem zavjera.
Nakon dolaska na vlasti uspostavljanja NR Kine, KPK cilja na društvene elite kao nositelje tradicionalne kulture, uništava fizičke artefakte kineske civilizacije i prekida veze između kineskog naroda i bogova. Kineska tradicionalna baština biva zamijenjena partijskom kulturom. Sa svakom narednom generacijom partijska kultura samo je postajala sve više usađena u kineski pogled na svijet.
Partija je po preuzimanju vlasti kreće s izmišljanjem neprijatelja, a elite su prve na udaru. U provinciji su ubijani zemljoposjednici i gospodski stalež. U gradovima istu sudbinu imaju privrednici kako bi se stvorila atmosfera terora te opljačkalo bogatstvo civilnog društva.
KPK provodi tzv. zemljišnu reformu obećavajući seljaštvu vlastitu zemlju kako bi ih nagnala da ubijaju zemljoposjednike i „bogate poljoprivrednike“ te podrže novi komunistički režim. To se i događa, no partija naposlijetku objavljuje da će seljaci dobiti zemlju u formi „zadruga“. U prijevodu je to značilo kako im zemlja i dalje neće pripasti.
KPK u ožujku 1950. izdaje „Direktivu o strogom suzbijanju kontrarevolucionarnih elemenata“, poznatu i kao Kampanja za suzbijanje kontrarevolucionara. Ista se imala usredotočiti na eliminaciju zemljoposjednika i bogatih seljaka u provinciji. Partija je objavila da je do kraja 1952. smaknuto više od 2,4 milijuna „kontrarevolucionara”. Zapravo, bilo je ubijeno više od 5 milijuna ljudi. [9]
Nakon masovne eliminacije zemljoposjednika i bogatih seljaka u provinciji, KPK pokreće tzv. Tri anti i Pet anti kampanje s ciljem uklanjanja bogatih građana. Pod ovakvim pritiskom, mnogi kapitalisti izabrali su počiniti samoubojstvo sa svim članovima svojih obitelji.
Partija ne staje na istrebljenju zemljoposjednika i kapitalista; također pljačkala imetak seljaka, malih trgovaca i obrtnika. Velika većina radničke klase ostaje osiromašena nakon masovnih masakra.
2. Brutalnost komunističke vladavine
Mada su komunistički režimi došli na vlast prevarom i nasiljem, njihova najveća zlodjela su izvršena u mirnodopskim vrjemenima. Kako u Sovjetskom Savezu, tako i u NR Kini, revoluciju direktno slijede krvave političke kampanje eliminiranja „klasnih neprijatelja“, masovna glad, osnivanje koncentracijskih logora, nemilosrdne čistke partijskih kadrova, kao i teror u općoj populaciji. Slična brutalnost je zajednička za čitav komunistički blok, a preostale komunističke države i danas ostaju represivni autoritarni režimi.
a. Zločini sovjetskih komunista
Nakon 1922, kad su glavne vojne kampanje praktično ostavile Boljševike pobjednikom u ruskom građanskom ratu, sovjetska Komunistička partija se odmah suočava s osobnom krizom. Marksistička politika, implementirana s entuzijazmom, dovela je do široko rasprostranjene gladi širom Rusije, ubijajući milione ljudi. Komunističko vodstvo moralo je povuče veći dio svog političkog programa – što se retroaktivno nazvano „ratni komunizam“ – i uspostavi Novu ekonomsku politiku (NEP). Ovo je bilo efektivno primirje sa ruskim seljacima, budući da im je dopušteno da rade na svojoj zemlji i prodaju plodove bez države kao posrednika.
Ali sovjetski komunisti nikad nisu planirali da NEP bude bilo šta osim hitne mjere sprječavanja momentalne pobune. Tijekom gladi koju je prouzrokovao ratni komunizam, jedan Lenjinov prijatelj je zapazio da će katastrofa koju je on orkestrirao „uništiti vjeru ne samo u Cara, već i u Boga, istodobno.“ [10]
Komunistički režimi koriste teror i masovno ubijanje radi jačanja svoje diktature. 1928, NEP je odbačen i zamijenjen kolektivnim poljoprivrednim posjedima kojima je država upravljala. Ruski seljaci, koji su imali primjedbe na oduzimanje zemlje, pravili su velik otpor Partiji. Svoju neposlušnost platili su skupo.
Ubijanje izgladnjivanjem
Većina žrtava komunizma nastala je uslijed gladi, ljudski izazvane. Između 1932 i 1933, masovno izgladnjivanje krivicom Sovjetske Komunističke Partije odnosi milijune života, uglavnom seljaka, u području Ukrajine, južne Rusije i Centralne Azije. Glad u Ukrajini, poznata kao Holodomor, odnijela je oko 4 miliona života.
Partijsko nametanje kolektivne poljoprivrede je nakon građanskog rata naišlo na široki otpor ukrajinskog seljaštva. Sovjetski režim je odlučio riješiti taj problem na način da većinu kvalificiranih poljoprivrednika svrsta kao „kulake“ i progna ih u zapadni Sibir i republike Srednje Azije. Gubitak kulaka je bio ogroman gubitak za ukrajinsku poljoprivredu i stoga je te 1932. godine proizvodnja drastično pala.
Tijekom zime 1932-1933., sovjetska vlada obustavlja isporuke hrane Ukrajini te postavlja sigurnosne ograde duž njenih granica. Ukrajinci su neko vrijeme preživljavali zahvaljujući vlastitim kućnim zalihama povrća i krumpira, koje Partija uskoro zapljenjuje. Veliki broj poljoprivrednika umire od gladi. Izgladnjeni ljudi u očaju počinju jesti iskopane leševe mačaka, pasa, stoke, a pojavljuje se i kanibalizam. [11]
Vlasti su sprečavale seljane da putuju u gradove u potrazi za hranom. Mnogi su umirali od gladi hodajući željezničkom prugom.
Holodomor je više od milijun ukrajinske djece pretvorilo u siročad. Mnogi od njih su postali beskućnici i nisu imali drugog izbora no moliti po gradovima za hranu. Staljin je da skloni ovu sramotu potpisao zapovijed ovlašćujući policiju da ubija djecu stariju od 12 godina. Leševi žrtava su se tijekom gladi mogli vidjeti svuda po ulicama Harkova, tadašnjeg glavnog gradu Ukrajine.
Gulag, nadahnuće za Hitlerove logore
Lenjin je 5. rujna 1918. zapovijedio osnivanje prvog sovjetskog koncentracijskog logora na Soloveckim otocima u svrhu zatvaranja, mučenja i ubojstava političkih zatvorenika i disidenata koji su se protivili Oktobarskoj revoluciji. KPSS poslije nastavlja s izgradnjom koncentracijskih logora širom Sovjetskog Saveza - zloglasnih gulaga, radnih logora iz staljinističkog razdoblja. („gulag“ je ruska skraćenica Glavne uprave za radno-popravne logore i kolonije)
Sustav gulaga monstruozno raste pod vodstvom Staljina pošto je KPSS pojačala svoj politički teror provodeći sve veće čistke. U vrijeme Staljinove smrti 1953. godine je bilo 170 gulaga koji su sadržavali preko 30.000 pojedinačnih logora razbacanih diljem Sovjetskog Saveza, a koje je Aleksandar Solženjicin opisao kao „Arhipelag Gulag“ u svojoj knjizi istog naziva. Solženjicin je dokumentirao 31 različite metode koje je sovjetska tajna policija koristila kako bi iscrpila snagu zatvorenika i prisilila ih priznati bilo koji zločin. [12]
Zatvorenici su u gulazima patili od stalne nestašice hrane i odjeće, te bili primorani obavljati teške poslove od 12 do 16 sati dnevno u hladnoći ruskih zima. Broj poginulih je bio ogroman. Mnogi su ljudi bili zatočeni zajedno sa cijelim svojim obiteljima; muževi su bili zatvoreni, a žene prognane. Nisu bili pošteđeni čak ni starci, premda su neki od njih već bili u svojim 80-im godinama. Zatvorenici su bili raznoliki; od pripadnika partijske elite, državnih čelnika i vojnih zapovjednika pa sve do sasvim običnih građana, uključujući vjernike, inženjere, tehničare, liječnike, studente, profesore, tvorničke radnike i seljake.
U gulazima je od 1930. do 1940., ili u razdoblju Staljinovog predratnog terora, prema umjerenim procjenama, nestalo više od 500.000 zatvorenika. Sustav je bio ukinut 1960. godine. Dok prave brojke ostaju nepoznate, vjeruje se da je u gulazima zatvoreno 18 milijuna ljudi, dok je umro više od 1,5 milijun umrlo.
Uobičajeno je vjerovati da su koncentracijski logori bili nacistički izum, ali u stvarnosti je sovjetski sustav gulaga bio preteča sličnim oblicima represije u komunističkim i nekomunističkim režimima širom svijeta. Prema Viktoru Suvorovu, bivšem sovjetskom vojnom obavještajnom časniku i popularnom povjesničaru, Hitler je prije Drugog svjetskog rata poslao gestapovce u Rusiju kako bi proučili iskustva koja su Sovjeti sakupili prilikom osnivanja svojih gulaga.
Veliki teror protiv sovjetske elite
Sljedbenici aveti komunizma moraju postati i žrtve iste. To se dogodilo i tijekom staljinističkog razdoblja dok je KPSS provodio krvave čistke u svojim redovima. Staljin se nakon Lenjinove smrti okomio na vodeće kadrove komunističkog vodstva.
Represija je na vrhuncu 1936 – 1938, kad su milijuni članova Partije i Sojvetskih dužnosnika izvode pred sud pod smiješnim optužbama, a ova brutalna epizoda se naziva Veliki teror. Strijeljane su stotine tisuća, često nakon priznanja nakon mučenja.
Na 17. kongresu KPSS-a 1934. godine, zbog optužbi za kontrarevolucionarne aktivnosti uhićeno je više od polovice (1.108) delegata. Od 139 članova i kandidata za Centralni Komitet, izabranih na 17. Kongresu, 110 je ubijeno. [13] Lavrentij Berija, šef Staljinove tajne policije, jednom je rekao: „Pokaži mi čovjeka i naći ću mu zločin.“ Izuzev Staljina, svi ostali članovi Politbiroa koji su zadržali svoje funkcije u vrijeme Lenjinove smrti 1924. godine - Lev Kamenjev, Grigorij Zinovjev, Aleksej Rikov, Mihail Tomskij i Lav Trocki – su bili pogubljeni ili likvidirani do 1940. godine.
Nijedan dio društva ne biva pošteđen u Velikom teroru. Represija se prvo dotakla područja vjere, znanosti, obrazovanja, akademije i umjetnosti, samo da bi se potom usmjerila na vojnu i političku elitu. Glavne žrtve Staljinovog terora su obični sovjetski građani, uključujući ne samo rodbinu i prijatelje optuženih, već radnike i ostale obične sovjetske građane okrivljene i osuđene za savršeno nepostojeće zločine.
I sami krvnici nisu izmakli Teroru: Genrikh Yagoda, šef tajne policije do 1936, uhićen je 1937 i strijeljan naredne godine. Njegov nasljednik, Nikolai Yezhov, pao je sa vlasti 1939, nakon što je nadzirao najkrvaviju turu internih čistki. Strijeljan je u ćeliji za pogubljenja koja je izrađena prema njegovim specifikacijama.
Koliko je ljudi Staljin uhitio, ubio, zatvorio ili prognao za vrijeme Velikog terora? Čak ni danas nema cjelovitih zapisa ili odgovora. Uoči raspada Sovjetskog Saveza u lipnju 1991., šef KGB-a Vladimir Krjučkov kaže kako je između 1920. i 1953. oko 4,2 milijuna ljudi bilo „suzbijeno“ – od toga dva milijuna samo u periodu Velikog terora. [14] Aleksander Jakovlev, reformistički političar sovjetskog i Jeljcinovog doba, u u intervjuu 2000. godine, kaže da broj žrtava staljinističke represije broji najmanje 20 milijuna ljudi. [15]
b. Smrtonosne kampanje KPK
Smrtonosna, traumatična politička inkvizicija karakterizira kineski komunistički pokret čak i prije dolaska na vlast 1949. 1942. , dok je KPK imala bazu sjeverozapadnoj Kini, Mao Zedong je pokrenuo Jananski pokret za čišćenje. Partijski kadrovi su podvrgnuti jezivom tretmanu, uključujući mučenje, zatvor i prevaspitanje, kako bi se iskorijenili oni nedovoljno lojalni. Tisuće su ubijene u tom pokretu, i to je bila prva masovna politička kampanja KPK.
Od 1949. – godine osnutka NR Kine - do 1966., deseci milijuna Kineza gubi život u Kampanji za suzbijanje kontrarevolucionara, Tri anti i Pet anti, Anti-desničarskoj kampanji, te velikoj gladi uzrokovanoj pokretom nazvanim Veliki skok naprijed.
Nakon tog razdoblja su uslijedile krvave borbe unutar same partije. Nakon što je nova generacija Kineza stasala i postala punoljetna – tzv. „vučja mladunčad“ indoktrinirana ateizmom, te obrazovana u partijskoj kulturi komunizma – avet pokreće još okrutniju kampanju ubijanja i razaranja kako bi izbrisala 5.000 godina tradicionalne kineske kulture.
Kulturna revolucija je posljednja, a u nekim aspektima i najdestruktivnija politička kampanja iz ere Maoa. Počev od 1966, kroz posljednju deceniju Maovog života, njezin je cilj bio nasilna zamjena tradicionalne kineske kulture partijskom.
Velika kineska glad
Kina je između 1959. i 1962. godine doživjela najsmrtonosniju glad. Kako bi zavarala svijet, KPK i dalje tvrdi da su to bile „tri godine prirodnih katastrofa“.
KPK je zapravo 1958. žurno započela pokret Narodne komune i kampanju Veliki skok naprijed. Ove divlje sheme su osiromašile zalihe žitarica i desetkovale kinesku poljoprivrednu proizvodnju, a podržane su masom lažnih izvješća koji su napisali dužnosnici na svim rukovodstvenim razinama, od ruralnih područja do gradova. KPK je ta izvješća upotrijebila kao opravdanje za skupljanje žita od seljaka kako bi ih prisilili predati vlastima hranu, žito i stočnu hranu.
Administrativni kadrovi svih partijskih razina šalju svoje timove u sela. Koriste mučenje i ispitivanje da bi nesretnim seljacima uskratili posljednje zalogaje hrane. Slijedeći primjer sovjetskih komunista, KPK sprječava seljane da uđu u gradove u potrazi za hranom, uzrokujući smrt nebrojenih obitelji, pa čak i cijelih sela. Kanibalizam je rasprostranjen, a leševi izgladnjelih seljaka vide se širom provincije. Seljani bivaju likvidirani ako bi ih se uhvatilo da kradu kako bi preživjeli.
Zaplijenjeno žito vlada zamijenjuje za velike količine sovjetskog naoružanja ili zlato koje KPK koristi za otplatu dugova, zanemarivši gubitke života kineskog naroda. Velika kineska glad je za samo tri godine zbrisala desetke milijuna ljudi.
Kulturna revolucija: Pokolj i kulturni genocid
Kulturna revolucija ponavlja frenetičnost Jananskog pokreta čišćenja, sada na nacionalnoj skali. Fanatična omladina se ohrabruje da razbija, prebija i ubija zarad uništavanja tzv. „četiri starca“ - starih običaja, stare kulture, starih navika i starih ideja.
16. svibnja 1966., KPK objavljuje ono što će postati poznato kao „Obaveštenje od 16. svibnja“ označivši početak Kulturne revolucije. U kolovozu učenici srednjih škola u Pekingu pod vodstvom djece elitnih članova partije osnivaju trupe Crvenogardejaca. Ta je gomila počela divljati Pekingom napadajući i ubijajući ljude te čineći premetačine. U Pekingu je za vrijeme tzv. „crvenog kolovoza“ ubijeno na tisuće ljudi.
Daxing okrug, Peking, 325 osoba biva ubijeno između 27. kolovoza i 1. rujna u 48 proizvodnih brigada iz 13 općina. Najmlađa žrtva je imala samo 38 dana, a najstarija 80 godina, dok su 22 obitelji eliminirane do posljednjeg člana. Crvenogardejci svoje žrtve bodu nožem, mlate, ili dave. Dojenčad i malu djecu ubijjui tako što bi stali na jednu njihovu nogu, trgajući dijete na pola. [16]
Avet komunizma je usmjeravala ljude da tuku i ubijaju kako bi uklonila njihovo ljudsko suosjećanje i isprala njihove mozgove sloganom „tretirajmo neprijatelja bezosjećajnom okrutnošću oštre zime“. Partija je svakim svojim zločinom protiv čovječnosti potiskivala tradicionalnu kulturu i moralnost Kineza. Otrovani partijskom kulturom, mnogi ljudi su se pretvorili u oruđe za ubojstvo.
Većini ljudi je neshvatljivo kada čita ili uči o krvavim zločinima totalitarne komunističke države i potpuno im je neshvatljivo kako itko može potonuti u tako neljudsko barbarstvo.
Procjena pustoši Kulturne revolucije je zahtjevan zadatak. Većina istraživanja stavlja brojku na minimalno 2 milijuna žrtava. R. J. Rummel, američki profesor koji je istraživao masovna ubojstva, navodi u svojoj knjizi Krvavo stoljeće Kine da je Kulturna revolucija odnijela živote 7,73 milijuna ljudi. [17]
Dong Baoxun, izvanredni profesor kineskog sveučilišta Shandong, i Ding Longjia, zamjenik ravnatelja šandonškog Ureda za istraživanje povijesti Partije, su 1997. napisali knjigu naziva Oslobodite nevine – rehabilitirajte krivo optužene i osuđene. U njoj citiraju Ye Jianyinga, tada potpredsjednika Centralnog Komiteta KPK, koji izjavljuje sljedeće na ceremoniji zatvaranja Centralne radne konferencije 13. prosinca 1978. godine: „Dvije godine i sedam mjeseci sveobuhvatne istrage Centralnog komiteta utvrđuju da je 20 milijuna ljudi poginulo, a preko 100 milijuna pretrpjelo politički progon tijekom Kulturne revolucije... a 800 milijardi yuana je izgubljeno." [18]
U kolovozu 1980, tadašnji vođa Partije, Deng Xiaoping, daje dva intervjua talijanskoj novinarki Oriani Fallaci, u kojima opisuje teškoću da se ludilo Kulturne revolucije iskaže u brojkama:
„Ljudi su bili podijeljeni u dvije frakcije koje su se međusobno masakrirale… Teško je procijeniti jer je bilo različitih uzroka smrti. Osim toga, Kina je tako ogromna zemlja. Ali vidite, toliko je mnogo ljudi stradalo, pa čak i da se istodobno nisu događale druge tragedije, broj mrtvih bio bi dovoljan da se kaže da je Kulturna revolucija bila pogrešna stvar.“ [19]
Deng je opisao tipičan slučaj: Kang Sheng, šef tajne policije KPK, je optužio partijskog tajnika provincije Yunnan, Zhao Jianmina, da je kao agent Kuomintanga izdao partiju. Ne samo da je Zhao bio zatočen, već je njegova propast utjecala i na 1,38 milijuna ljudi u cijeloj pokrajini. Naime, 17.000 je bilo osuđeno na smrt, a 60.000 je pretučeno do točke invaliditeta. [20]
Nečuveno zlo: progon Falun Gonga
Desetljeća ubilačkog nasilja i partijske ateističke indoktrinacije su uzele ogroman danak na moralnom tkivu društva spuštajući ga daleko ispod standarda kojeg su bogovi odredili za čovječanstvo. Čak i oni brojni koji i dalje vjeruju u bogove ne poznaju, zapravo, istinsku vjeru s obzirom da su zavedeni lažnim vjerskim organizacijama kojima upravlja KPK. Nastavi li se situacija pogoršavati, čovječanstvo će se zasigurno suočiti s izumiranjem kako je i prorokovano u svetim tekstovima svake drevne civilizacije.
Ali avet komunizma se namjerila da spriječi ljude da ih spasi Stvoritelj. Radi ovog razloga, ona je uništila tradicionalnu kulturu i iskvarila ljudske moralne vrijednosti.
U proljeće 1992, Li Hongzhi počinje javno podučavati Falun Gong (poznat i kao Falun Dafa), duhovnu praksu temeljenu na principima istinitosti, suosjećanja i tolerancije, kako bi obnovio ljudski moral i omogućio spasenje.
Falun Gong se širi diljem Kine u nekoliko kratkih godina. Dok praktikanti zajedno sa svojim rođacima, kolegama i prijateljima doživljava čuda u pogledu poboljšanog zdravlja i moralnog karaktera, deseci milijuna ljudi prihvaća praksu koja se rasprostranila i izvan zemlje. Sa tako velikim brojem ljudi koji prakticiraju Falun Gong i drže se viših standarda, društvo počinje ponovno nalaziti svoj moralni kompas.
Od prve godine kad je preuzela vlast, KPK nikada nije olabavila svoj progon duhovne vjere. Prirodno je da Falun Gong smatrala svojim najvećim neprijateljem.
U srpnju 1999. godine, Jiang Zemin, tadašnji vođa Partije, jednostrano naređuje pokretanje općeg progona praktikanata Falun Gonga. Brutalna kampanja je obuhvatila svaki kutak Kine, a KPK je primjenila najrazličitije metode kako bi ispunila Jiangovu direktivu: „Uništite ih fizički, upropastite ih financijski, i uništite njihov ugled.“
Svi mediji zasipaju kineski narod stalnom propagandom ispunjenoj mržnjom i klevetom naspram Falun Gonga, odbacujući načela istinitosti, suosjećanja i tolerancije u korist laži, zloće i borbe. Avet povlači društvo ka još nižim razinama moralne degeneracije. U nanovo probuđenoj atmosferi mržnje i represije, Kinezi izdjui buddhe i bogove te prešutno pristaju na progon koji se odvija u njihovoj neposrednoj blizini. Neki napuštaju svoju savjest sudjelujući u kampanji progona, ne znajući da sami sebe proklinju tim činom.
Komunistička avet nije progon ograničila na Kinu. Ušutkala je nacije slobodnog svijeta dok se kineski režim bavio pritvaranjem, ubijanjem i mučenjem Falun Gong praktikanata. Svijet je zaslijepljen ekonomskim interesima prihvatio partijske laži, omogućujući progoniteljima da čine najgore zločine.
U progonu Falun Gonga, KPK uveodi zlo nikada ranije viđeno na našem planetu: žetvu organa nad živim ljudima. Kao najveća grupa ljudi zatvorena zbog svoje vjere, Falun Gong praktikanti se ubijaju po narudžbi, ili prema potrebi pacijenta za određenim organom. Praktikanti su živi secirani na operacijskim stolovima državnih i vojnih bolnica, a njihovi organi se prodaju za desetke ili stotine tisuća dolara.
Kanadski odvjetnici David Matas i David Kilgour (bivši kanadski državni tajnik za Aziju i Pacifik) su 7. srpnja 2006. objavili knjigu Krvava žetva: ubojstvo Falun Gong praktikanata zbog njihovih organa. Oni su ispitivajući istinitost 18 vrsta dokaza rasvijetlili monstruozna djela KPK, nazivajući ih „odvratnim oblikom zla ... novim na ovom planetu.“ [21]
Matas i Kilgour su u suradnji s međunarodnim istražiteljima objavili u lipnju 2016. dodatak 'Krvavoj žetvi' i knjizi 'Masakr'. Više od 2.400 referenci na 680 stranica nedvojbeno dokazuje realnost i razmjere oduzimanja organa na živo u organizaciji kineskog komunističkog režima.
Zastupnički dom SAD-a jednoglasno 13. lipnja 2016. glasa za Rezoluciju 343, zahtijevajući od KPK da bez odlaganja okonča ubijanje Falun Gong praktikanata i drugih zatvorenika savjesti zbog prodaje njihovih organa. [22]
Lipnja 2019, nakon jednogodišnje istrage, nezavisni narodni tribunal u Londonu jednoglasno zaključuje da su zatvorenici savjesti bili – i nastavljaju biti – ubijani radi njihovih organa u Kini, „u velikim razmjerima“. [23] Tribunalom predsjedava Sir Geoffrey Nice QC, koji je ranije vodio optužnicu protiv bivšeg predsjednika SR Jugoslavije, Slobodana Miloševića, za ratne zločine na Kosovu. Tribunal dalje zaključuje da su praktikanti Falun Gonga glavni izvor, koji pokreće kinesku industriju transplantacija. Ovaj unosni posao je produžio podršku progonu Falun Gonga i privukao klijente iz Kine i diljem svijeta, čineći ih suučesnicima u masovnom ubijanju koje sprovodi KPK.
3. Stoljeće ubojstava
Uvod u Crnu knjigu komunizma nam daje grubu procjenu broja poginulih u komunističkim državama širom svijeta. Potvrđen je broj od 94 milijuna u sljedećim zemljama:
20 milijuna u Sovjetskom Savezu
65 milijuna u Kini
1 milijun u Vijetnamu
2 milijuna u Sjevernoj Koreji
2 milijuna u Kambodži
1 milijun u Istočnoj Europi
0,15 milijuna u Latinskoj Americi (uglavnom Kuba)
1,7 milijuna u Etiopiji
1,5 milijuna u Afganistanu
desetine tisuća daju se pripisati „međunarodnom komunističkom pokretu i komunističkim partijama koje nisu bile na vlasti“ [24]
Osim Rusije i Kine, manji komunistički režimi su se pokazali jednako odani apsolutnom zlu. Kambodžanski genocid je najekstremnije masovno ubojstvo sprovedeno od jedne komunističke vlade. Crveni Kmeri Pola Pota su prema različitim procjenama u to vrijeme smaknuli između 1,4 i 2,2 milijuna ljudi, ili otprilike jednu trećinu stanovništva Kambodže.
Sjevernokorejski komunisti su između 1948. i 1987. pogubili više od milijun pripadnika vlastitog naroda putem prisilnog rada, smaknuća i zatočenja u koncentracijskim logorima. Devedesetih godina je glad ubila između 240.000 i 420.000 ljudi. Smatra se kako je 600.000 do 800.000 Sjevernokorejaca umrlo neprirodnom smrću između 1993. i 2008. godine. [24] Druge procijene su da je samo u gladi stradalo između 1 i 3,5 milijuna. Kim Jong Un je dolaskom na vlast počinio puno očiglednih ubojstava, a među žrtvama su bili kako visoko rangirani dužnosnici, tako i njegovi vlastiti rođaci. Kim je također prijetio svijetu nuklearnim ratom.
U samo jednom stoljeću, od uspona prvog komunističkog režima u Rusiji, avet komunizma je od uspona prvog komunističkog režima, u samo jednom stoljeću, ubila više ljudi u nacijama pod svojom vlašću nego što je ukupni broj žrtava u oba svjetska rata. Povijest komunizma je povijest ubojstva, a svaka je stranica ispisana krvlju žrtava.
Reference
1. US Congress, House, “Remembering the Victims of Communism,” remarks by Rep. Christopher Smith, 115th Congress, 1st sess., Congressional Record 163 (November 13, 2017).
2. Stéphane Courtois et al., eds., The Black Book of Communism: Crimes, Terror, Repression, trans. Jonathan Murphy and Mark Kramer (Cambridge, MA: Harvard University Press, 1999).
3. Richard Pipes, The Russian Revolution (New York: Vintage Books, 1991), 411.
4. Winston S. Churchill, The World Crisis, vol. 5: The Unknown War (London: Bloomsbury Academic, 2015).
5. Robert Service, Lenin, a Biography (Cambridge, MA.: Harvard University Press, 2000), 365.
6. Courtois et al., eds., The Black Book, 177.
7. Robert Gellately, Lenin, Stalin, and Hitler: The Age of Social Catastrophe (New York: Knopf Publishing Group, 2007), 75.
8. “Zhongguo Gongchandang da shiji. 1945 nian” 中国共产党大事记1945年 [A Chronicle of Key Events of the Chinese Communist Party 1945], News of the Communist Party of China, accessed April 16, 2020. [In Chinese]
9. Frank Dikötter, The Tragedy of Liberation: A History of the Chinese Revolution 1945–1957 (London: Bloomsbury Press, 2013).
10. Martin Amis, Koba the Dread: Laughter and the Twenty Million (New York: Vintage Books, 2003).
11. Roy Medvedev, Let History Judge: The Origins and Consequences of Stalinism, trans. George Shriver (New York: Columbia University Press, 1989), 240–245.
12. Aleksandr Solzhenitsyn, The Gulag Archipelago 1918–1956: An Experiment in Literary Investigation, Books I–II, trans. Thomas P. Whitney (New York: Harper & Row, 1973).
13. Medvedev, Let History Judge, 396.
14. Reuters. “4.2 Million Were Victims of Purges, KGB Chief Says,” LA Times, June 15, 1991.
15. Alexander Yakovlev, Yakeliefu fangtan lu 1992–2005 雅科夫列夫訪談錄（1992—2005）[Alexander Yakovlev: Selected interviews (1992–2005)], trans. Chinese Academy of Social Sciences, 234. [In Chinese]
16. Wen Yuluo 遇罗文, “Daxing tusha diaocha” 大兴屠杀调查 [An Investigation of the Beijing Daxing Massacre] in Wen Ge da tusha 文革大屠殺 [Massacres in the Cultural Revolution], ed. Song Yongyi 宋永毅 (Hong Kong: Kaifang zazhishe, 2002), 13–36. [In Chinese]
17. R. J. Rummel, China’s Bloody Century: Genocide and Mass Murder Since 1900 (New York: Routledge, 2017), 253.
18. Dong Baoxun 董宝训 and Ding Longjia 丁龙嘉, Chen yuan zhao yun—pingfan yuan jia cuo an 沉冤昭雪—平反冤假錯案 Exonerate the Innocent: Rehabilitate the Wrongly Accused and Sentenced, 1. [In Chinese]
19. Oriana Fallaci, “Deng: Cleaning Up Mao’s ‘Feudal Mistakes,’” The Washington Post, August 31, 1980.
20. Ding Longjia and Ting Yu, Kang Sheng and the Unjust Case of Zhao Jianmin (Beijing: Renmin Chubanshe, 1999), as referenced in Hu Angang, Mao and the Cultural Revolution, vol. 2, The Red Guards March for Mao, ed. W. H. Hau (Honolulu: Enrich Professional Publishing, Inc., 2016), 98.
21. David Matas and David Kilgour, Bloody Harvest: The Killing of Falun Gong for Their Organs (Ontario: Seraphim Editions, 2009), 13.
22. US Congress, House, Expressing concern regarding persistent and credible reports of systematic, state-sanctioned organ harvesting from non-consenting prisoners of conscience in the People’s Republic of China, including from large numbers of Falun Gong practitioners and members of other religious and ethnic minority groups, HR 343, 114th Cong., 2nd sess., introduced in House June 25, 2015.
23. China Tribunal: Independent Tribunal into Forced Organ Harvesting from Prisoners of Conscience in China, “China Tribunal: Final Judgment 17th June,” March 1, 2020.
24. Courtois et al., eds., The Black Book, 4.
25. Thomas Spoorenberg and Daniel Schwekendiek, “Demographic Changes in North Korea: 1993–2008,” Population and Development Review, March 21, 2012, accessed via Wiley Online Library.
