Pozdrav poštovanom Učitelju, pozdrav kolegama praktikantima!
Tokom svog života, smatrao sam da znam šta znači „cijeniti" nešto. Međutim, nakon što sam prošao kroz jednu od najtežih nevolja u mom životu, shvatio sam da je koncept o „cijeniti nešto" kojeg sam poznavao prilično plitak.
19. novembra 2017. godine, dok sam se okretao za vrijeme časa gimnastike, pukla mi je ahilova tetiva. Izvodio sam „salto unatraške“ ili tzv. „backhand-spring backflip". Prije nego što sam uradio salto, rekao sam sebi da ću upotrijebiti više sile nego što je to uobičajeno da bih dobio više visine, ali dok su mi stopala doticala tlo, osjetio sam oštru bol u ahilovoj tetivi. Činilo se kao da mi je neko zabio nož u petu. Isprva sam pomislio da me je nastavnik gimnastike udario nogom, ali nakon što sam se spustio na zemlju, pogledao sam ga i imao je šokiran izraz lica.
Kad sam pogledao uokolo u sali, svi su se zaustavili i imali su isti šokirani izraz lica. Ustao sam i pokušao hodati, ali osjećao sam se kao da mi nešto nedostaje u stopalu. Nisam mogao kontrolisati nogu. U mislima sam odmah sam sebi rekao: „U redu je, ništa se nije dogodilo", i u srcu sam zamolio Učitelja za pomoć. Znao sam da je to smetnja starih sila jer smo bili samo nekoliko nedelja od odlaska na turneju. Kancelarija Shen Yuna mi je organizovala operaciju, tako da buduće predstave ne bi bile ugrožene.
Dok sam se spremao da odem, stalno sam ponavljao u glavi: „Neću slijediti aranžmane starih sila, samo ću slijediti aranžmane Učitelja." Međutim, negativne misli su se i dalje pojavljivale, kao npr. „Hoću li se moći oporaviti? Da li ću moći igrati u budućnosti? Da li ću se nakon toga moći vratiti na planinu?" Dok su mi te misli prolazile kroz glavu, primio sam telefonski poziv od Shen Yun kancelarije i pitali su me za moju situaciju. Rekao sam im: „Ne plašim se ničega, samo toga da se neću moći vratiti na planinu." Odgovorili su mi: „Definitivno ćeš se moći vratiti." Bio sam jako dirnut tim riječima i one su mi dale hrabrosti da napravim sljedeći korak na mom putu.
Nakon ljekarske dijagnoze, hirurg je rekao da je moja povreda ahilove tetive drugačija od uobičajenih povreda. Umjesto da je pokidana niz sredinu, moja ahilova tetiva se otkinula od moje petne kosti. Nakon operacije nisam mogao normalno hodati, a jedini način na koji sam se mogao kretati bio je sa štakama. Najjednostavnije aktivnosti postale su izuzetno teške, što me natjeralo da većinu vremena provodim sjedeći.
Imao sam mnogo vremena za razmišljanje o sebi, pogledao sam unutar i zapitao se: „Zašto mi se to dogodilo?" Našao sam mnoge vezanosti, kao što su, vezanost za ugled i vezanost ljubomore, ali vezanost koja mi je najviše upala u oči je bila vezanost za sentimentalnost. Odrastao sam i često sam imao misli o pronalasku partnerice. Svaki put kad bih imao te misli rekao bih sebi: „Nisam još dovoljno star, ne bih trebao razmišljati o tim stvarima“, ali te misli bi se i dalje često pojavljivale.
U prošlosti sam bio vrlo oprezan s djevojkama, i gotovo nikada nisam razgovarao s njima. Međutim, nedavno, dok sam počeo da pomažem u drugim Dafa projektima kao što je videografija, koja je uključivala saradnju sa djevojkama, postao sam sve više i više opuštena i prestao da se čuvam. Znao sam da sam tokom tog perioda morao naporno da radim na svojoj kultivaciji i da se oslobodim tih vezanosti.
Dakle, tokom perioda rehabilitacije svakodnevno bih učio Fa dva puta, jednom s ocem i jednom sam. Tako sam radio vježbe u trajanju od dva sata, što je bilo teško u to vrijeme jer nisam mogao stajati. Nakon nekoliko sedmica dodatnog učenja Fa, počeo sam da shvatam mnoge Fa principe koje nikada ranije nisam poznavao. Pitao sam se zašto nikada prije nisam razmišljao o ovim principima i shvatio da su mi prije, dok sam učio Fa u grupi, misli često lutale, a ja nisam istinski učio Fa. Tako sam se svakodnevno prisiljavao da čitam polako, tako da mogu shvatiti svaku riječ. Čitanje na ovaj način pomoglo mi je da se izuzetno poboljšam u kultivaciji.
Nakon dva mjeseca mogao sam ponovo da hodam, ali sam postao veoma usamljen i depresivan. U prošlosti sam se uvijek žalio da nemam dovoljno slobodnog vremena, ali sada, sve što sam imao je bilo slobodno vrijeme, a ipak nisam uopšte bio sretan. Osjećao sam se izuzetno krivim što su drugi praktikanti naporno radili i spašavali ljude, a ja nisam mogao ništa raditi. Kad sam bio na najnižoj tački, moji kolege su me kontaktirali i kroz razmjenu iskustava su mi pomogli da se izvučem iz depresije. Rekao sam sebi da je vrijeme dragocjeno i da ne mogu dozvoliti da bude protraćeno. I tako, da bih ga dobro iskoristio, pomogao sam u promociji Shen Yuna, pomogao sam i iza scene tokom predstava, poboljšao sam znanje kineskog jezika, analizirao plesne video zapise, naučio videografiju i pohađao časove glume.
Dok sam pomagao iza scene Shen Yun predstava, vidio sam i doživio stvari koje su me zauvijek promijenile. Jedna stvar koja se isticala bila je što sam vidio kako su lokalni praktikanti zahvalni što samo jednom mogu vidjeti Učitelja, a neki su bili toliko presrećni da su plakali od sreće. Pošto sam ja bio u Shen Yunu, bio sam počeo uzimati stvari zdravo za gotovo i zaboravio sam kako sam bio izuzetno sretan da budem blizu Učitelja. Takođe sam bio dirnut time kako su lokalni praktikanti postupali prema predstavama Shen Yun-a i njegovim članovima. Oni su Shen Yunu davali prioritet ispred sebe samih. Bilo je bezbroj primjera da lokalni praktikanti nisu jeli ili spavali da bi predstava Shen Yuna prošla dobro. Osjetio sam duboko poštovanje prema svim lokalnim praktikantima. Razmišljao sam o svom vremenu koje sam proveo u Shen Yunu, kako bih se žalio da je moj život dosadan, ili da sam uvijek umoran. Kajao sam se što nisam cijenio vrijeme koje sam imao u Shen Yun-u.
Trupa čiji sam član bio došla je dva puta u Los Angeles i nakon sastanka s njima shvatio sam mnoge stvari. Dok sam razgovarao s njima postalo je očigledno da je okruženje za kultivaciju koje sam ranije imao u Shen Yunu bilo izuzetno dragocjeno. Svi oko mene su bili praktikanti i skoro svi su bili moji vršnjaci. Kada sam bio kod kuće u Los Angelesu, ljudi oko mene su uglavnom bili obični ljudi. Mogao sam razgovarati i družiti se sa običnim ljudima, ali sam uvijek osjećao da naši razgovori mogu doseći samo određeni nivo, ali u Shen Yunu su gotovo svo moji kontakti bili vrlo duboki, jer su svi imali iste ciljeve i ideale. Prisjećao sam se vremena u Shen Yun-u, ka bi se naljutio ili se raspravljao sa svojim kolegama kultivatorima, i osjećao sam se duboko postiđen.
Prošlo je još nekoliko mjeseci i moja ahilova tetiva se sve više oporavljala i, osim skokova i okreta, mogao sam raditi većinu plesnih pokreta. Stvarno sam se želio vratiti u Shen Yun. Međutim, kada sam kontaktirao direktoricu moje trupe, odgovor koji mi je dala je bio neizvjestan; rekla mi je da još malo pričekam. Postajao sam veoma zabrinut, jer je godišnja turneja bila pri kraju, i uskoro bi trebale početi pripreme za turneju iduće godine. Pomislio sam: znam da su mi iz kancelarije Shen Yuna rekli da se mogu vratiti, ali šta ako su se stvari promijenile? Šta ako se ne mogu vratiti, šta ću onda raditi?
Moja majka me vidjela kako postajem depresivan i rekla mi je: „Otpusti svoje vezanosti. Nije važno to da li ćeš se vratiti ili ne, važno je da nastaviš biti postojan u kultivaciji. Zapamti, bez obzira na to gdje se nalaziš, ti si i dalje učenik Dafe.” Shvatio sam da je u pravu i pogledao sam unutar i pronašao da imam ogromnu količinu straha. Rekao sam sebi da ne razmišljam previše i da samo slijedim Učiteljeve aranžmane. Nakon što sam se odrekao ove vezanosti, direktor naše škole me pozvao i rekao da mi je odobreno da se vratim u Shen Yun. Kada sam čuo vijest, jedva sam mogao povjerovati i znao sam da mi je Učiteljeva dobrodušnost omogućila da se vratim.
Danas, kada nailazim na poteškoće, prisjetim se lekcija koje sam naučio tokom svog perioda rehabilitacije. Svaki put kada izgubim motivaciju za ples, podsjećam se na to koliko sam želio plesati u to vrijeme kada nisam mogao hodati. Svaki put kad imam konflikte sa ljudima oko mene, podsjećam se kako sam se osjećao usamljeno bez praktikanata oko mene. Svaki put kad imam problema u kultivaciji, razmišljam o tome kako je Učitelj bio dobrodušan prema meni.
Većina ljudi bi mislila da je pucanje ahilove tetive jedna od najgorih stvari koje se mogu dogoditi plesaču. Međutim, sada kada pogledam unazad, shvatam da ova povreda možda nije bila tako loša stvar. Ona me je natjerala da doista gledam unutar sebe, ali što je najvažnije, pokazala mi je šta stvarno znači da nešto cijenim.
Bio sam u stanju da prođem kroz ovu nevolju, dijelom zbog ohrabrenja od strane mojih nastavnika, a dijelom zbog brige mojih prijatelja i porodice. Ipak, ono najvažnije je da znam da sam uspio prevazići ovu nevolju zato što sam održao čvrstu vjeru u Dafa. Znam da Dafa može ispraviti bilo šta i sve, mijenjajući nešto naizgled strašno, u nešto uzvišeno i dobro.
Hvala Učitelju! Hvala Shen Yunu! Hvala kolegama praktikantima!
(Predstavljeno na Fa konferenciji u New Yorku 2019. godine)
