„Transplantacije organa u Kini: Preživjeli pozivaju Troudeaouvu vladu“, članak koji je napisala reporterka Catherine Lévesque, je objavljen u Huffington Postu, izdanje za Qebec, 7. aprila 2017. godine.
Preživjeli iz logora za prisilni rad u Kini izražavaju svoju nadu da će kanadska vlada poduzeti akciju da se okonča ova pošast koja kao rezultat ima ubijanje desetine hiljada Kineza godišnje, a koja se dešavaju u potpunoj tajnosti.
Reporterka je napravila intervju sa dvije praktikantice Falun Gonga koje su bile zatvorene u Kini, Cindy Song i Jing Tian. Cindy Song je 2001. godine imala 26 godina kada je bila uhapšena i poslana u logor za prisilni rad na tri godine kao zatvorenica savjesti. Logor za prisilni rad se nalazi u istočnom gradu Zibou. Koji je bio njen zločin? Ona je slijedila učenje Falun Gonga.
Reporterka primjećuje da Kineska komunistička partija (KKP) skoro 18 godina progoni praktikante Falun Gonga, od kojih su mnogi misteriozno nestali nakon hapšenja.
Uobičajeni dan gđe Song je počinjao u 6 sati ujutro, a završavao se u 23 sata, a katkada i u ponoć. Vrijeme za obrok joj je bilo ograničeno na pet minuta, a za odlazak u toalet je morala tražiti dopuštenje. Zatvorenicama nikad nije bilo dozvoljeno međusobno razgovarati.
„Ali vrijeme [koje je provodila radeći] se moglo smatrati relativno mirnim“, kazala je, što je u jakoj suprotnosti sa mučenjem kojem je bila podvrgavana.
Kada nije radila 18 ili 19 sati u toku dana, gđa Song je bila premlaćivana, zatvarana u samicu, podvrgnuta sesijama ispiranja mozga, uskraćivano joj je spavanje, pokatkad i više dana za redom. Jednom je prilikom bila prisiljena stajati na nogama dan i noć čitavih devet dana.
Zatvorenicima kao što je ona su također bili podvrgnuti raznim medicinskim testovima. Prije nego je bila upućena u radni logor, ljekari su prisilili gđu Song da da uzorke krvi i urina, a napravljen je i rendgenski snimak njenoga tijela.
U radnom logoru je morala staviti otisak svoga prsta na formular o dobrovoljnoj donaciji organa. S vremena na vrijeme, stražari su mali običaj kazati da imaju „kvote“ koju trebaju ispuniti ili su joj prijetili da će je poslati u „specijalni zatvor“ iz koga se niko ne vraća.
Zločini otkriveni 2006 godine
Jedna od prvih koja je javno priznala da se politički zatvorenici ubijaju zbog uzimanja njihovih organa je bila bivša žena hirurga koji je operisao u koncentracionom logoru u Sujiatunu u sjeveroistočnoj Kini. Ona je uz uslov anonimnosti otkrila ove zločine u martu mjesecu 2006. godine.
Njen suprug joj je priznao da je uzimao rožnicu sa očiju praktikanata Falun Gonga, od kojih su neki pri tome bili još uvijek živi. U bolnici u kojoj je radio također su uzimane jetre, bubrezi i koža, prije nego li su tijela bacana u spalionicu kako bi se uklonili svi tragovi zločina.
Jing Tian, koja je bila zatvorena i poslata u logor za prisilni rad u više navrata u periodu između 1999. i 2003. godine, je kazala da je tada shvatila zašto je u periodu svoga zatočeništva tako puno puta bila podvrgnuta liječničkim pretragama. „Bila sam šokirana. Nisam mogla vjerovati“, kazala je reporterki uz pomoć prevodioca.
I ona je užasno patila. Za vrijeme zatočeništva, bila je oskudno obučena vezivana za stablo, usred zime, ili vezivana za peć od opeke. Vidjela je kako su neke zatvorenice bile pretučene na smrt.
Gđa Jing se sjeća da je ljekar uzeo osam epruveta njene krvi i da je morala odgovarati na upitnike o članovima svoje porodice i bivšim kolegama.
„Zbog toga što sam živjela u velikom gradu, imala sam puno poznanika i bila sam veoma bliska sa svojom porodicom, zato se oni nisu usuđivali da mi bilo šta urade. Ipak su redovito nastavili provoditi testove na meni.“
Drugi zatvorenici nisu bili te sreće. Neki su od njih dolazili usred noći i nestajali prije jutra, kazala je.
Zakon iz Ottawe
Predmet krijumčarenja organa je ponovno aktuelan, jer član parlamenta iz reda konzervativaca, Garnett Genius, pokušava ponovno oživjeti zakon Irwina Cotlera, C-561, koji je samo prošao prvo čitanje u donjem domu 2013. godine.
Zakon C-561 bi kažnjavao sve osobe koje su umiješane u krijumčarenje organa, bilo u Kanadi ili u inostranstvu, što pretpostavlja i transplantaciju organa koji su dobiveni finansijskom transakcijom, sa ili bez saglasnosti donatora.
„Ovdje u Kanadi postoji zakonska praznina koja treba biti uklonjena“, kazao je Geinus u svome obraćanju. „Na postoji zakon koji kanađanima zabranjuje da idu u inostranstvo da bi dobilo organe koji su pribavljeni nasilnim putem.
„Podržavanje šverca organima je zločin protiv čovječnosti i po međunarodnim zakonima, pa bi, prema tome, trebao biti zločin i ovdje u Kanadi.“
Bivši član Kanadskog parlamenta David Kilgour i advokat za ljudska prava David Matas su koautori izvještaja objavljenog 2006. godine koji baca svjetlo na razmjere šverca organima političkih zatvorenika u Kini. Njihov je izvještaj u Kini i Rusiji nazvan „ekstremnim“ i tamo je zabranjen.
Ova dva čovjeka su sa novinarom Ethanom Guttmanom ponovili izvještaj 2016. godine, objavivši obiman izvještaj na 798 stranica u kojem se procjenjuje da je kineski komunistički režim izvršio skoro 1,5 miliona transplantacija organa između 2000 i 2015. godine.
Kina međutim procjenjuje da se svake godine izvede oko 10.000 transplantacija organa i tvrdi da se organi zatvorenika uzimaju uz njihovu prethodnu saglasnost.
Kanada mora nastaviti držati oči „široko otvorene“
Budući Trudeaoova vlada želi ojačati veze sa Kinom, Kilgour vjeruje da Kanada mora držati oči širom otvorene u predmetu ljudskih prava i zalagati se za „kanadske vrijednosti“.
„Ljudi se plaše da zakon C-561 neće proći, jer bi njegovo donošenje moglo uvrijediti Kinu.
No, kako bi ih mogao uvrijediti ako ono kažu da ne rade takve stvari?“ - kazao je, naglašavajući ironiju kineskog stava.
Mučenje Cindy Song se završilo nekoliko mjeseci prije nego li je bila puštena na slobodu 2004. godine. Njen je otac svakoga dana vršio pritisak na vlasti sve dok je nisu pustili iz logora za prisilni rad u jesen 2004. godine.
Govoreći o tome, gđa Song vjeruje da joj je očev angažman u vezi njenog zatvora spasio život. „Vjerujem da bih bez pomoći mojih roditelja i ja 'nastala',“ objašnjava ova 42 godišnja žena.
Gđa Jing Tian je pokušala puno štrajkova glađu u znak protesta zbog uslova u radnom logoru.
Ona je puštena na slobodu nakon što je gladovala 50 dana i kada je bila na ivici smrti.
Ova 47 godišnja žena vjeruje su je vlasti poslali kući jer su željele izbjeći bilo kakav loš publicitet koji je mogao nastati zbog njene smrti. U svakom slučaju, oni nisu mogli uzeti njene organe jer su bili u veoma lošem stanju zbog njenoga štrajka glađu.
Novi život započet u Kanadi
Obje žene nakon dolaska u Kanadu žive prilično miran život. Gđa Song studira pravo i želi postati advokat. Gđa Jing uživa u vrtlarenju i posjećivanju turističkih destinacija u Vancouveru, gdje turistima razotkriva zločine kineskog režima.
„Od veliko je značaja informisati ljude šta se dešava u Kini. U Kanadi je nemoguće povjerovati da se ovakve stvari dešavaju u svijetu. No to se stvarno dešava“, kazala je gđa Song.
Ona se nada da će Trudoova vlada imati ovo na umu dok sa Kinom razgovara o uslovima trgovinskog sporazuma. „Kada poslujete, trebate puno znati o drugoj strani“, kazala je.
„Ako znate da ta strana vrši masovna ubistva, hoćete li i dalje sa njom poslovati?“
„To je genocid u moderno vrijeme. To se dešava upravo sada. Način na koji ćemo reagovati priziva našu humanost i naš smisao za moral.“
