Udovica s brojnim zdravstvenim problemima se borila da zaradi za život prodajući voće. Njen je život bio prilično bijedan sve dok, 1995. godine, nije počela prakticirati Falun Gong. Novi, sadržajniji život gđe Dong Lingui je bio uništen kada je Komunistička partija Kine počela progon Falun Gonga u julu mjesecu 1999. godine.
Gospođa Dong (stara 70 godina) iz grada Jiamusi u provinciji Heilongjiang, je više puta uhapšena jer se držala svoje vjere u Falun Gong. Ona je, 2002. godine, osuđena na 12 godina zatvora i bila brutalno mučena. Nedavno je web stranicu Minghui poslala članak u kojem je sažela sve šta je pretrpjela.
Slijedi njeno sopstveno svjedočenje.
Muž mi je umro od bolesti 1992. godine, ostavivši mi samo dugove. Imala sam 43 godine. Nisam imala ni gdje da živim, i morala sam se boriti čak i da samo pronađem krov nad glavom. Pored mentalnog stresa, imala sam i mnoge zdravstvene probleme, uključujući aterosklerozu, srčane bolesti, žučni kamenac, oboljenja bubrega, visoki krvni pritisak i artritis.
Bez obzira na sve to morala sam naporno truditi da bih zarađivala za život, što mi je samo pogoršalo zdravlje. Često sam se pitala zašto moram toliko patiti.
U aprilu mjesecu 1995. godine neko me je upoznao sa Falun Gongom, kultivacijskom praksom poznatom i kao Falun Dafa. Počela sam čitati njegova glavna učenja sadržana u knjizi Zhuan Falun, i tako shvatila da patnje u našim životima nisu slučajne. Asimilirajući se sa principima Falun Gonga, Istinitosti, Dobrodušnosti i Tolerancijom, možemo steći dobro zdravlje i duhovno prosvjetljenje. Kad sam nastavila da čitam knjigu i radim vježbe, moje su bolesti nestale, a poboljšani moralni standardi su me svakodnevno ispunjavali srećom.
Višestruka hapšenja u nekoliko kratkih godina
Bivši komunistički vođa Jiang Zemin je u cijeloj državi pokrenuo kampanju protiv Falun Gonga u julu mjesecu 1999. godine, puneći eter valovima masovne klevetničke propagande. I ja sam se pridružila drugim praktikantima u odlasku u Peking kako bih apelirala za pravo na prakticiranje Falun Gonga.
Prije nego što sam uspjela da na Trgu Tiananmen uzviknem „Falun Dafa je dobar“ pekinška me je policija uhapsila i odvela na stadion Fengtai. Zajedno sa mnogim drugim praktikantima koji su tamo bili zatočeni, bila sam primorana da stojim na žarkom suncu cijeli dan, dok su me verbalno zlostavljali i tukli. Punih 36 sati nisam ni jela ni pila. Dok su me vlasti vraćale natrag, uspjela sam pobjeći i vratiti se kući.
Još sam nekoliko puta putovala u Peking kako bih apelirala za Falun Gong i zato sam bila odvođena u pritvorske centre ukupno četiri puta. Kada sam ponovo otišla na Trg Tiananmen, policajci u civilu su me pretukli i stavili u policijski kombi. Došli su policajci iz mog kraja i odveli me natrag u pritvorski centar Jiamusi u kom sam provela tri mjeseca. Nahranili su nas hranom za piliće i kukuruznim hljebom pomiješanim s izmetom štakora. Preko 30 ljudi se noću moralo stisnuti u veliki krevet od cigli. Također su me ondje tukli i prisilno hranili.
Kako bi više ljudi saznalo istinu o Falun Gongu, odlučila sam da ponovno odem u Peking. Ustajući rano i radeći kao ulični prodavač, ja sam uštedila dovoljno novca za put. Još jednom su me uhapsili, pretukli i odveli u Jiamusi kancelariju za vezu u Pekingu. Nakon što sam vraćena u pritvorski centar Jiamusi, stražari i zatvorenice su me tukli i verbalno zlostavljali.
S obzirom na to da sam stupila u štrajk glađu u znak protesta, na silu su me hranili uz pomoć duge cjevčice koja mi je kroz nos bila uvučena u stomak, i koja je tu ostavljena da stoji danima. To je bilo izuzetno bolno. Čuvari su me također vezivali na pod sa istegnutim udovima.
Jednom sam se prilikom u pritvorskom centru umalo našla na ivici smrti. Da ne bi odgovarali zbog mene, službenici pritvorskog centra su me odveli u radni logor „na tri godine“. Vidjevši da mi je život ugrožen, službenici u radnom logoru su me odbili primiti pa sam bila vraćena kući.
Nakon što sam platila stanarinu za taj mjesec, vidjela sam da imam dovoljno novca za još jedno putovanje, pa sam ponovo otišla u Peking. Na Trgu Tiananmen sam držala transparent na kojem je pisalo "Falun Dafa je dobar." Policija je uhapsila praktikante koji je bio u mojoj blizini, pa sam zato držala i njegov transparent. Na njemu je pisalo: "Istinitost-Dobrodušnost-Tolerancija su dobri." Onda mi je u jednom trenutku prišlo oko osam policajaca u civilu i počelo me šutirati i udarati, a zatim su me odvukli u policijski kombi.
Mnogi od nas su bili uhapšeni tog dana, pa nas je policija odvela u jedno mjesto udaljeno oko 80 kilometara. Kazali su da su zatvori, radni logori i pritvorski centri u Pekingu dostigli pun kapacitet. Nismo im dali svoja imena. Usred noći su nas odveli u ruralno područje u Hebeiu i pustili nas.
Tri puta zatvorena u samici u zatvoru
Kad sam 8. januara 2002. godine izašla iz kuće, policija me je uhapsila i pri tome snažno udarila u glavu. Osuđena sam na 12 godina i u septembru 2002. godine prebačena u zatvor za žene u Heilongjiangu.
Policajac Wang Yali me primorao da čučim i ponižavao me. Xiao Linqiang iz Biroa 610 me je također pretukao pokušavajući me natjerati da pišem izjave da se odričem svoga vjerovanja. Xiao me 20 puta udario u lice i odveo u samicu.
Osim što su nas natjerali da radimo vojne vježbe, stražari su nas prisiljavali da skačemo poput žaba. Svi koji su odbili da se tome povinuju su bili šokirani električnim palicama. Izlagali su nas suncu 12 sati dnevno, a zatim su nas podvrgli mučenju zvanom „let aviona“, pri čemu smo morali spustiti glavu i previti se u struku, ispružiti ruke prema gore iza leđa i dugo vremena ostati u tom položaju. Bilo nam je dozvoljeno da noću spavamo samo dva sata. Mučili su nas u pokušaju da nas prisile da odustanemo od svoga vjerovanja.
Kasnije su me prebacili u drugo odjeljenje za koje je bio zadužen Yang Hua. Bili smo primorani da trčimo pod žarkim suncem punih 12 časova dnevno, a zatim da čučimo i noću „letimo avionom“. To je trajalo 12 dana zaredom. Kad više nisam mogla izdržati, pustili su me da odspavam dva sata. Do tada sam već dobila jaku glavobolju i vrtoglavicu i često sam posrtala. Ponovo su me stavili u samicu i ponovno nasilno hranili.
Mjesec dana nakon što sam primljena u zatvor, policajac Wang Yali, koji je bio zadužen za samice, je naredio Linu, muškom policajcu, da tuče i ispituje praktikantice. Kako je Lin već bio pijan, udario me je u glavu i nokautirao. Kada sam se kasnije osvijestila, ustanovila sam da mi je izbio nekoliko zuba. Na kraju mi ih je ostalo samo osam. Kasnije su me stražari vezali za metalnu stolicu, a Zhang Shufan, osuđena za ubistvo, bi mi prekrivala nos i usta. Kad je vidjela da sam prestala disati, izvukla me iz samice.
Kad sam slijedećeg dana došla svijesti, nekoliko je zatvorenica već mislilo da sam mrtva. Znala sam da su, iako sam čudom preživjela, mnogi praktikanti na taj način umrli u zatvoru.
Nakon nekog vremena sam premještena u drugo odjeljenje kojim je upravljao Zheng Jie. Ta je zima bila veoma hladna, a ja sam bila primorana da osam mjeseci sjedim na hladnom betonskom podu. Za obrok su nam davali samo pola parene pogačice. Uprkos ekstremnoj hladnoći na sjeveroistoku Kine, svaki su mi dan davali lavor hladne vode da se kupam na otvorenom. Smrzavali smo se do kosti. Sve to su radili da bi nas prisilili da se odreknemo našeg vjerovanja.
Budući da nisam prekršila nijedan zakon, odbila sam slijediti zatvorska pravila i bila po treći put bačena u samicu. I ovoga sam puta jedva preživjela.
Još je lošija situacija bila u odjelu u kojem je glavni bio Zhao Yingling. Morali smo ustajati u 5:00 ujutro i nepomično, do ponoći, sjediti na maloj stolici. Našu smo posteljinu morali ostavljati vani da bude što hladnija. Zhao se svakodnevno držao te rutine bez izuzetka, posebno po snježnim danima. Naša je posteljina bila hladna poput leda, što je i samu ideju odlaska na spavanje činilo užasnom.
Nanošenje opekotina električnom grijalicom
Jednog dana Zhao je rekla da je previše hladno, pa je unijela električnu grijalicu da me "ugrije".
Zatvorenice su mi skinule svu odjeću i držale grijalicu uz moje lice i prsa kako bi mi nanijele opekotine. Čula sam cvrčanje i osjetila užasne bolove. Zhao je također tjerala zatvorenice da me tuku po slobodnoj volji, ponekad palicama, a ponekad su me znale i nokautirati.
Od opekotina mi je bio povrijeđen grudni koš, a isto tako i oči. Ni danas ne mogu vidjeti jasno.
U zatvoru su me više puta držali u samici, ukupno nekoliko godina. Kada bih u znak protesta stupila u štrajk glađu, hranili su me uz pomoć sonde, zbog čega sam povraćala krv. Također su nas vješali, vezali ruke iza leđa i lancima vezivali za pod.
Hranjenje na silu je bilo brutalno. U pregršt kukuruznog brašna je dodana vruća voda pa su nas hranili tom živom mješavinom. Čuvar je rekao da bi neko koga 60 dana tako prisilno hrane mogao biti uništen. Nakon 60 dana, neki su praktikanti bili u životnoj opasnosti i zato su prebačeni u samice.
