[Napomena urednika] Ova serija članaka predstavlja hrvatski prijevod knjige "Kako avet komunizma vlada svijetom" prvobitno objavljene u listu The Epoch Times, a čiji su autori urednički tim "Devet komentara o Komunističkoj partiji".
Sadržaj knjige
Kako avet komunizma vlada svijetom: Predgovor
Kako avet komunizma vlada svijetom: Uvod
1. poglavlje: Strategije aveti za uništavanje čovječanstva
2. poglavlje: Europski korijeni komunizma
3. poglavlje: Tiranija na Istoku
4. poglavlje: Izvoz revolucije
5. poglavlje: Infiltriranje na Zapad
6. poglavlje: Pobuna protiv Boga
7. poglavlje: Uništavanje obitelji
8. poglavlje: Kako komunizam sije kaos u politici
9. poglavlje: Komunistička ekonomska zamka
10. poglavlje: Degradacija pravosudnog sustava
11. poglavlje: Oskvrnuće umjetnosti
12. poglavlje: Sabotiranje obrazovanja
13. poglavlje: Mediji - glasnogovornici komunističke aveti
14. poglavlje: Popularna kultura - prepuštanje dekadenciji
15. poglavlje: Komunistički korijeni terorizma
16. poglavlje: Komunizam u pozadini pokreta za zaštitu čovjekove okoline
17. poglavlje: Globalizacija - komunizam u svojoj srži
18. poglavlje: Globalne ambicije Komunističke partije Kine
Kako avet komunizma vlada svijetom: Zaključak
Što sadrži ovaj nastavak?
8. poglavlje: Kako komunizam sije kaos u politici
Uvod
1. Komunizam: politika razaranja čovječanstva
a. Konvergencija politike i religije u komunističkim režimima
b. Religijski karakter liberalizma i progresivizma
c. Suvremeni liberalizam i progresivizam: nove varijante komunizma
2. Staviti vladu pod kontrolu ljevice
3. Mržnja i borba: Nepromjenjivi tijek komunističke politike
4. Politika putem nasilja i laži
a. Kako komunizam koristi nasilje i laž
b. Poticanje nasilja na Zapadu
c. Sijanje konfuzije na Zapadu putem laži
5. Put u totalitarizam
a. Brisanje slobodne volje i potiskivanje morala
b. Totalitarizam kroz socijalnu skrb, tehnologiju i previše regulativa
6. Komunistička prijetnja osnovnim vrijednostima
Reference
8. POGLAVLJE: KAKO KOMUNIZAM SIJE KAOS U POLITICI
Uvod
Komunistička ideologija nije izblijedjela u historiji završetkom Hladnog rata; prije i poslije pada komunističkih režima u Istočnoj Europi marksističke ideje proširile su se diljem slobodnog svijeta putem subverzije, i ljevičarski pokreti su stvorili uporišta u mnogim demokratski izabranim vladama.
Na površini, slobodni svijet razumije zlo koje je izazvao komunizam. Ipak, tijekom 170 godina od objavljivanja Komunističkog manifesta, vlade širom svijeta su otvoreno ili potajno bile pod utjecajem marksističkih teorija.
Većina ljudi komunističku politiku povezuje isključivo sa zemljama pod vladavinom komunističke partije, gdje se marksističke ekonomske doktrine otvoreno slijede. Ali u stvarnosti, zapadno ljevičarstvo slijedi istu filozofiju borbe koju utjelovljuju „tradicionalni“ komunistički režimi na Istoku. Na neki način, slobodni svet je po pitanju provođenja ljevičarskih ciljeva u praksi čak premašio samozadovoljne komunističke zemlje.
Iako se Amerika suprotstavila Sovjetskoj prijetnji tijekom Hladnog rata, razni oblici komunizma su pronašli put do skoro svakog aspekta Zapadnog društva, pod maskom liberalizma, progresivizma i socijalizma. Ljevica ima jako uporište u političkom pejsažu SAD i dominira u mnogim europskim zemljama. Tako je i bez stavljanja Zapanog svijeta pod direktnu političku kontrolu kroz rat ili nasilnu revoluciju, avet komunizma kooptirala upravljanje Zapadnim nacijama poticanjem socijalnih nemira, podrivanjem tradicionalnog morala, i nametanjem socijalne politike. Njen cilj je da odvede Zapad na demonski put, donoseći uništenje čovječanstvu.
SAD su bile i ostaju bastion slobode i anti-komunizma. S obzirom na vitalnu ulogu koju Amerika igra na svjetskoj sceni, važno je posvijetliti naročitu pažnju na utjecaj komunizma na američku politiku i vlast.
1. Komunizam: politika razaranja čovječanstva
Tisućama godina glavna institucija političke moći bila je monarhija, s božanski danim autoritetom. Nebo je vladara obdarilo božanskim pravom kraljeva. Carevi i kraljevi obavljali su svetu ulogu posrednika između ljudskog i božanskog.
Danas su mnoge nacije vođene demokracijom. U praksi, demokracija nije vladavina naroda, nego vladavina predstavnika koje ljudi biraju. Izbor predsjednika je demokratska procedura. Kad je na vlasti, predsjednik ima široke ovlasti u području politike, ekonomije, vojske, vanjskih odnosa i tako dalje.
Od Deklaracije o nezavisnosti iz 1776 i nacrta američkog Ustava u dekadi koja je uslijedila, demokracija je povezivana s slobodom, prosperitetom i individualnim pravima. Ali kamen temeljac društvene stabilnosti i harmonije jesu društvene moralne vrijednosti. Demokracija sama ne može jamčiti da će dobri ljudi biti izabrani. Kako ukupni moralni standard društva tone, pobjednički kandidati mogu biti oni koji se specijaliziraju za praznu ili zapaljivu retoriku, ili su skloni nepotizmu. Šteta za društvo je ogromna kada demokracija ne poduzima mjere za održavanje moralnih standarda koje su postavili bogovi. Prednosti izborne zastupljenosti nestaju i podvrgavaju se politici rulje koja baca društvo u kaos i podjele.
a. Konvergencija politike i religije u komunističkim režimima
Komunistička ideologija funkcionira poput kulta. Ona tjera svoje sljedbenike da prihvate filozofiju borbe, podčine se njenim političkim programima i izdaju svoju savjest sprovodeći direktive revolucionarnog pokreta ili partije. Komunistički režimi progone religiju i duhovnost najokrutnijim metodama, s ciljem da razore božansko i zamjene tradicionalnu vjeru svojom ateističkom religijom.
Komunistički režimi Istoka, naročito Komunističke partije Kine, često se greškom opisuju kao moderan oblik starovrjemene despotije. Tradicionalni kineski vladari nisu tvrdili da definiraju moralne vrijednosti. Umjesto toga, smatrali su da djeluju unutar ograničenja moralnih standarda koje su postavili bogovi ili Nebesa. KPK je, s druge strane, monopolizirala sam pojam moralnosti. Bez obzira na to koliko zla počini, KPK i dalje sebe smatra, prema vlastitim riječima: "velikom, slavnom i ispravnom“.
Moral je božanski dat, a ne od čovjeka. Standardi dobra i zla proizlaze iz božanskih zapovijedi, a ne ideoloških pretenzija neke političke stranke. Monopoliziranje prava na definiranje morala neizbježno dovodi do miješanja crkve i države, što se u slučaju KPK manifestira s tipičnim obilježjima zlonamjernog kulta:
Komunistička partija Marksa štuje kao svog duhovnog “Gospodara” i smatra da je marksizam univerzalna istina. Obećavajući raj na zemlji, komunizam navodi sljedbenike da polože svoj život za njega. Njegove sektaške značajke uključuju, ali nisu ograničene na sljedeće: izmišljanje doktrine, uništavanje opozicije, štovanje vođe, smatranje sebe jedinim izvorom pravednosti, snažno ispiranje mozga i kontrolu uma, posjedovanje čvrste organizacije u koju se može uključiti, ali nikada je napustiti, promicanje nasilja i krvoločnosti i poticanje mučeništva za religijske ciljeve.
Komunistički vođe poput Lenjina, Staljina, Maoa i Kim Il Sunga imali su svoje vlastite kultove ličnosti. Oni su bili "pape" komunističkog kulta u svojim zemljama, s neupitnim autoritetom da odrede dobro i zlo. Bilo da su ubijali ili lagali, uvijek su bili u pravu, što je opravdano objašnjenjima da su motivirani višom svrhom ili da igraju dugu igru. Građani tih zemalja bili su prisiljeni napustiti vlastito shvaćanje moralnog dobra. Ljudi su doživjeli psihološku i duhovnu traumu jer su bili prisiljeni lagati i činiti zlo po partijskoj naredbi.
Tradicionalne ortodoksne religije uče ljude da budu dobri, ali kult komunizma, izgrađen na mržnji, zauzima upravo suprotan stav. Iako Komunistička partija također govori o ljubavi, "ljubav" koju zagovara temelji se na mržnji. Na primjer, proleteri su sposobni za klasno prijateljstvo jer se suočavaju sa zajedničkim neprijateljem: kapitalistima. U Kini je način da se pokaže patriotizam mrziti Ameriku, mrziti Francusku, mrziti Japan, mrziti Koreju, mrziti Tajvan i mrziti iseljene Kineze koji kritiziraju KPK.
b. Religijski karakter liberalizma i progresivizma
Liberalizam i progresivizam sada su postali standard “političke korektnosti” na Zapadu, a zapravo su došli do točke u kojoj su postali sekularna religija. Ljevičari na Zapadu su kroz povijest sebe opisivali različitim epitetima, ponekad se nazivajući "liberalnim", a ponekad se nazivajući "progresivnim". Ta dva pojma se ne razlikuju značajno. Krajnji koncept liberalizma i progresivizma sličan je konceptu komunističke ideologije. Zagovornici zagovaraju "slobodu" i "napredak" kao apsolutnu moralnu dobrobit i napadaju svako neistovjetno mišljenje kao herezu. Slično komunizmu, ateizmu, evoluciji i scijentizmu, liberalizam i progresivizam zamjenjuju vjerovanje u Boga humanističkim razumom, učinkovito prikazujući čovjeka kao boga. Dijele iste neprijatelje kao komunisti i smatraju da su društveni problemi uzrokovani nanesenim nepravdama i nedostacima u kapitalističkom sustavu, kojeg namjeravaju potkopati ili zbaciti. Njihove metode slične su kao one u komunista. Smatraju da je njihov pokret toliko važan da im nikakva sredstva i načini nisu nedopušteni; oni mogu koristiti nasilje ili prijevaru, ovisno o tome što situacija zahtijeva.
Kvazireligijska obilježja liberalizma i progresivizma neodvojiva su od povijesne pozadine njihova podrijetla. Brzi znanstveni napredak od 18. stoljeća uvelike je ojačao povjerenje čovječanstva u vlastite sposobnosti i potaknuo progresivni intelektualni trend. Francuski filozof Marquis de Condorcet, pionir progresivnog razmišljanja, izjavio je u svom radu Skica za povijesnu sliku o napretku ljudskog uma, da razum vodi ljude na put sreće, morala ili dobrote. Nakon toga, progresivizam je postao agresivniji i počeo gurati razum na oltar obožavanja.
Progresivno razmišljanje dopušta da razum, svijest i Stvoritelja gledamo odvojeno, potičući ideju da čovjek ne treba spasenje Stvoritelja: On može koristiti svoju vlastitu racionalnost i svijest da ukloni pohlepu, strah, ljubomoru i slično; čovjek može uspostaviti raj na zemlji i ukloniti božansko. Arogancija progresivizma može se vidjeti u izjavi francuskog političara i umjetničkog kritičara iz 19. stoljeća Julesa Castagnaryja: „Uz božanski vrt iz kojeg sam protjeran, podići ću novi Eden. … Na njegovom ulazu postaviti ću Napredak… i stavit ću mu plameni mač u ruku i on će reći Bogu: “Nećeš ući ovdje.” [1]
Ispunjeni ovom vrstom misli, ljudi gaje iluziju kontroliranja sudbine čovječanstva smatrajući da mogu odrediti njegovu budućnost, to jest, čovječanstvo želi igrati ulogu Boga i stvoriti utopiju bez Boga, tj. "raj na zemlji". To je osnovna ideja komunizma. Borba za postizanje ovog raja izazvala je poplavu krvi i bijede.
c. Suvremeni liberalizam i progresivizam: varijante komunizma
Pobuna protiv klasičnog liberalizma
Klasični liberalizam, koji se bazira na filozofiji prirodnih individualnih prava, zagovarao je ustavna ograničenja moći kraljevske vlasti ili vlade kako bi se zaštitila osobna sloboda. Individualna prava su bogom dana, dok vladu grade građani, i ona ima izričitu dužnost zaštite svojeg naroda. Razdvajanje crkve i države uspostavljeno je kako bi se spriječilo da vlada krši misao i vjeru građana.
Suvremeni liberalizam nije ništa drugo nego komunistička infiltracija i izdaja klasičnog liberalizma u ime "slobode". S jedne strane, naglašava apsolutni individualizam, to jest, ekstremno zadovoljenje žudnji i zanemarivanje morala i obuzdavanja. S druge strane, naglašava jednakost ishoda umjesto jednakost mogućnosti.
Na primjer, kada se govori o raspodjeli bogatstva, moderni liberali usredotočuju se na potrebe primatelja umjesto na prava poreznih obveznika. Kada je riječ o politikama koje su usmjerene na suzbijanje diskriminacije, oni se usredotočuju samo na one koji su povijesno povrijeđeni i ignoriraju ljude koji trenutno postaju žrtve tih politika. U zakonu, oni opstruiraju potrebu za kažnjavanjem kriminalaca, zbog navodne svrhe zaštite nevinih od nepravednih kazni. U obrazovanju, ignoriraju potencijal talentiranih studenata uz izgovor da podržavaju i pomažu slabijim učenicima i onima iz siromašnih obitelji. Koriste izgovor slobode govora da maknu ograničenja za objavljivanje opscenih sadržaja.
Fokus suvremenog liberalizma tiho se razvio od zagovaranja slobode do promicanja jednakosti. Međutim, još se ne želi nazvati "egalitarizmom", jer bi ga to odmah označilo kao oblik komunizma.
John Locke, poznat kao otac liberalizma, izrekao je svoje stajalište o vjerskoj toleranciji i odvajanju crkve i države u svom djelu Pismo o toleranciji. Iz Lockeovog pisanja vidi se da je glavni aspekt tolerancije to što država, koja ima moć prisile, treba tolerirati osobna uvjerenja. Je li nečija vjera u raj ispravna ili smiješna je pitanje koje treba prepustiti božanskom sudu. Svačija duša mora biti pod vlastitom kontrolom; država ne bi trebala koristiti svoju moć da nametne uvjerenje ili nevjericu.
Tolerancija koju klasični liberalizam primiče je uistinu vrijedan promocije, ali komunizam je „toleranciju“ usvojio kao put do moralne korupcije. Suvremeni liberalizam poriče pravu svrhu tolerancije, transformirajući je u odsustvo osude. Razvio je politički koncept „bez-mjerila“, koji uistinu znači gubitak moralnih stega i brkanje dobra sa zlim, vrline sa manom. Koristi atraktivnu frazu kako bi otvorila branu za juriš demona koji promoviraju anti-moralnost i anti-tradiciju pod krinkom slobode.
Na primjer, sada se često uzima da tolerancija znači obranu LGBT pokreta, tipičan je odraz koncepta bez mjerila. Kada se pravedni glasovi izjasne protiv toga, suvremeni liberali napadaju ih pod izlikom da štite individualnu slobodu i jednakost i bore se protiv diskriminacije neprivilegiranih.
Suština progresivizma: moralni relativizam
Vođeni tradicionalnim vrijednostima čovječanstva, normalno je koristiti našu inteligenciju za poboljšanje životnih uvjeta, povećanje bogatstva i dostizanje novih visina u kulturi. U "progresivnom razdoblju" američke povijesti, od kraja 19. stoljeća do početka 20. stoljeća, vladine reforme ispravile su razne iskvarene prakse, koje su se pojavile u procesu ekonomskog i društvenog razvoja. Ali nakon što su komunisti infiltrirali Sjedinjene Američke Države, oteli su pojmove kao "napredak" i "progresivizam" i unosili ih u svoju štetnu ideologiju. Komunizmu je bilo logično preoteti progresivizam, mada je to za većinu ljudi nepoznanica. Moderni progresivizam je izravna primjena Darwinovih teorija evolucije u društvenim znanostima, što rezultira stalnim odstupanjem i izopačenjem tradicionalnog morala u ime "napretka".
Tijekom progresivne revolucije, ateisti su tradicionalnu moralnost smatrali preprekom napretku i zahtijevali preispitivanje svih moralnih standarda. Oni su poricali postojanje apsolutnih moralnih standarda i koristili društvo, kulturu, povijest i tadašnje uvjete da uspostave vlastiti sustav relativne moralnosti. Uz progresivnu revoluciju, ovaj moralni relativizam stekao je utjecaj u politici, obrazovanju, kulturi i drugim aspektima zapadnog društva.
Moralni relativizam je suštinski aspekt marksističke ideologije. Smatra da je sve što je u skladu s interesima proletarijata (u suštini vladajuće marksističke klasa) moralno, dok je sve što nije u skladu nemoralno. Moralnost se ne koristi za ograničavanje djelovanja proletarijata, već kao oružje za diktaturu proletarijata protiv svojih neprijatelja. U tandemu sa progresivnim pokretom, ovaj moralni relativizam stiče utjecaj u politici, obrazovanju, kulturi i drugim aspektima Zapadnog društva.
Nije pogrešno kad ljudi tragaju za srećom i progresom, ali kad određeni „izmi“ počnu istiskivati tradicionalne moralne vrijednosti i vjerovanja, oni djelaju kojim avet komunizma vodi ljude putem degeneracije i uništenja.
2. Staviti vladu pod kontrolu ljevice
U Komunističkom manifestu, Marx i Engels navode deset mjera za uništavanje poštene razmjene dobara i prava pojedinca, što oni nazivaju kapitalizmom. Mnoge se već provode kako bi se Sjedinjene Američke Države i druge zemlje postupno pomicale ulijevo, kako bi se konačno uspostavila komunistička politička kontrola, poput primjene „visokog progresivnog, ili stupnjevitog poreza na prihod“, „centralizacije kredita u rukama države, putem narodne banke sa državnim kapitalom i isključivim monopolom“. Na površini, komunisti se zalažu za neke pozitivne stvari, međutim, njihov cilj nije osigurati blagostanje nacije, već osvojiti i održati političku moć. Marks i Engles su napisali:
Prvi korak u revoluciji radničke klase je podizanje proletarijata na položaj vladajuće klase kako bi se dobila bitka demokracije.
Proletarijat će iskoristiti svoju političku nadmoć kako bi oteo od buržoazije sav kapital, centralizirao sve instrumente proizvodnje u ruke države, tj. proletarijata organiziranog kao vladajuća klasa, i povećao ukupnu proizvodnu snagu što je brže moguće.
Naravno, u početku se to ne može postići osim despotskim zadiranjem u prava vlasništva i u uvjete buržoaske proizvodnje; dakle, mjerama, koje se čine ekonomski nedovoljnima i neodrživima, ali koje u tijeku pokreta nadmašuju same sebe, zahtijevaju daljnje prodiranje u stari društveni poredak i neizbježne su kao sredstvo potpunog revolucionaliziranja načina proizvodnje. [2]
U Americi, ljevica desetljećima bije Marxsovu „bitku za demokraciju“, s ciljem kontrole poluga moći i uvođenja socijalizma. Tako, dok je otvoren utjecaj komunista u SAD bio relativno slab tijekom 20. stoljeća, situacija se od tada drastično promijenila.
Na američkim izborima 2016. i 2020 godine, kandidat koji se otvoreno predstavlja socijalistom došao je blizu predsjedničke pozicije. Na socijalizam, koji je u komunističkom rječniku “primarni stupanj” komunizma, ranije je većina Amerikanaca gledala s prijezirom. Sam kandidat je rekao da misli da ima puno ljudi koji su vrlo nervozni kad čuju riječ "socijalist".
Međutim, ankete provedene 2010-ih pokazale su da okvirno polovina onih koji su rođeni između 1980 i 1996 (milenijumci) ima pozitivno mišljenje o socijalizmu, nastavljajući trend koji je 2011. Anketa Galupa iz 2018 pokazuje da 57% Demokrata ima pozitivno mišljenje o socijalizmu. [3] Ovim se nastavlja trend ustanovljen anketom iz 2011 od Pew Research Center. Anketa u Pew-u pokazala je da 49 posto građana SAD-a mlađih od 30 godina pozitivno gleda na socijalizam, dok 46 posto pozitivno gleda na kapitalizam. [4].
Iluzije koje mnogi na Zapadu drže o socijalizmu danas odražavaju iskustva nebrojenih lakovjernih mladih ljudi koji su prihvatili komunizam u prošlom stoljeću u Sovjetskom Savezu, Kini i drugdje. Mlađoj generaciji nedostaje duboko razumijevanje vlastite povijesti, kulture i tradicije. Njihov otpor socijalizmu, koji im izgleda blago i humano, ne postoji. Velika komunistička obmana 20. stoljeća se ponavlja u 21. stoljeću.
Marksov aksiom "Od svakoga u skladu s njegovim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama" prilično je učinkovit za zavaravanje mladih, koji maštaju o životu velikodušnog socijalističkog blagostanja kakvog se vidi u nordijskim zemljama. Sustavi socijalne skrbi u tim zemljama uzrokovali su mnoge socijalne probleme, ali svi pokušaji uspostave fundamentalnih promjena u sustavu su blokirani velikim brojem primatelja socijalne pomoći. Svi političari i dalje šire oporezivanje i vladine intervencije, koristeći predviđene prihode. Kao što je ekonomist Milton Friedman rekao: „Društvo koje stavlja jednakost prije slobode neće dobiti ni jedno ni drugo. Društvo koje stavlja slobodu prije jednakosti dobit će visok stupanj i jednog i drugog. ”[5]
Socijalizam visoke socijalne pomoći promiče kontinuirano širenje vlasti i navodi ljude da izgube svoje slobode. To je važan korak u planovima komunističke aveti za porobljavanje čovječanstva. Kada svi narodi prijeđu na socijalizam, sadašnjem nordijskom modelu socijalizma bit će dovoljan samo jednostavan korak iz demokracije do totalitarizma. Jednom kada se završi "primarna faza" socijalizma, politički lideri će odmah uvesti komunizam. Privatno vlasništvo i demokratski proces bit će ukinuti. Socijalna država preobrazit će se u jaram tiranije.
Kako bi ušli u mainstream politički sistem u SAD, komunisti se moraju infiltrirati u jednu ili obje glavne političke partije i upotrijebiti ih za kontrolu glasova u Kongresu. Istovrjemeno, komunistički kandidati moraju preuzeti ključne pozicije u vladi i sudstvu. Mjera do koje je komunizam potkopao politiku SAD je velika. Kako bi osigurale stabilno glasačko tijelo, američke ljevičarske stranke uvećale su animozitet između skupina s niskim i visokim primanjima, dok su privukle sve veći broj imigranata i "ranjivih" skupina kao što su LGBT zajednica, žene, manjine i tako dalje.
Milijarder s poviješću podržavanja lijevih pokreta u velikoj je mjeri financirao ljevičarske kandidate kako bi se kandidirali za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i druge važne položaje diljem zemlje. Među njima su ključni državni tajnici koji su odgovorni za izborna pitanja i igraju ključnu ulogu u rješavanju sporova. Milijarder je uvelike pomogao kampanjama za te pozicije. [6]
Čak i kada ilegalni imigranti počine zločine na tlu SAD-a, ljevičarske vlasti okrenu glavu i uspostave utočišta kako bi ih zaštitile od zakona. Ljevičarske stranke bori se za glasačka prava ilegalnih imigranata. Naravno, motiv nije nužno korist za ilegalne imigrante ili generalnu populaciju, već za jačanje baze ljevice. Grad u istočnoj američkoj državi donio je 12. rujna 2017. godine prijedlog zakona kojim se ne-državljanima daje pravo glasa na lokalnim izborima, uključujući imaoce zelenih karata, privremenih rezidenata sa studentskim i radnim vizama, pa čak i one bez dokumenata o statusu legalnog imigranta. Ovo je privuklo široku medijsku pozornost zbog mogućih učinaka na izborni sustav u drugim dijelovima zemlje. [7]
Administracija 44-og predsjednika SAD je bila u velikoj mjeri infiltrirana komunistima i socijalistima. Mnoge grupe koje su podržavale tog predsjednika su imale jasne veze sa socijalističkim organizacijama. Sam predsjednik je specijalnim ukazom amnestirao više od milion ilegalnih imigranata, pošto zakon o tome nije izglasan u Kongresu. Taj bivši predsjednik je sljedbenik para-marksiste Saul Alinsky. Nakon što je izabran, on je je imenovao za svoje savjetnike ljude iz ljevičarskih trustova mozgova i uveo je univerzalni zdravstveni sistem koji kažnjava one koji odbiju da se u njega upišu. On je dalje sproveo ljevičarske ciljeve prekidom sprovođenja saveznih zakona protiv upotrebe marihuane, podrškom legalizacije gej brakova, dozvolom transseksualcima da pristupe Armiji, itd. 2016, njegova administracija je dala direktivu javnim školama da se omogući osobama koje se identificiraju kao transrodne osobe ući u kupaonice svog izabranog spola, bez obzira na njihov fizički spol - drugim riječima, čovjek koji misli da je žena može ući u ženski toalet. Zakon o toaletu stavljen je na snagu u javnim školama diljem zemlje. Školama je rečeno da će, ako ne prihvate zakon, izgubiti sredstva od savezne vlade. U odgovoru na ovo, koalicija od 13 država je tužila saveznu vlast, argumentirajući ovaj potez kao protuustavan.
3. Mržnja i borba: Nepromjenjivi tijek komunističke politike
Borba i mržnja leže u srži komunističke politike. Uz poticanje mržnje i podjele među ljudima, komunizam kvari ljudski moral kako bi uzurpirao političku moć i započeo svoju diktaturu. Okretanje ljudi jednih protiv drugih osnovno je sredstvo kojim to čini.
1926, Mao je napisao u svom članku pod naslovom "Analiza klasa u kineskom društvu“: "Tko su naši neprijatelji? Tko su naši prijatelji? Ovo pitanje je pitanje broj jedan u revoluciji. ” Komunistička partija proizvoljno stvara koncepte klase koje prije nisu postojale, a zatim potiče te proizvoljno podijeljene skupine da se bore jedna protiv druge. To je čarobno oružje koje komunisti koriste u svom usponu na vlast. [8] Kako bi promovirala svoj cilj, Komunistička partija bira i preuveličava određena pitanja nastala uslijed pada moralnih vrijednosti. Zatim tvrdi da temeljni uzrok tih problema nije moralna slabost, nego struktura društva. Izdvaja pojedine klase kao "tlačitelje" i promiče popularnu borbu protiv tih klasa kao rješenje za bolest društva.
Mržnja i borba komunističke politike nisu ograničeni na antagoniziranje između radnika i kapitalista. Kubanski komunistički vođa Fidel Castro izjavio je da je neprijatelj kubanskog naroda korupcija Fulgencia Batiste i njegovih pristaša, te da je navodno ugnjetavanje od strane vlasnika velikih plantaža izvor nejednakosti i nepravde. Rušenjem takozvanih tlačitelja, Komunistička partija obećava egalitarnu utopiju. Komunisti su iskoristili to obećanje kako bi zavladali Kubom.
U Kini, inovacija Mao Zedonga bila je obećati seljacima vlasništvo nad svojom zemljom, radnicima vlasništvo nad njihovim tvornicama, te intelektualcima slobodu, mir i demokraciju. To je okrenulo seljake protiv zemljoposjednika, radnike protiv kapitalista i intelektualce protiv vlade, dopuštajući Komunističkoj partiji Kine da preuzme vlast.
U Alžiru je komunistički vođa Ahmed Ben Bella potaknuo mržnju između različitih religija i etničkih skupina: muslimana protiv kršćana i Arapa protiv Francuza. To je postalo odskočna daska Bena Belle da osigura komunističku vladavinu.
Oci-utemeljitelji Sjedinjenih Američkih Država izgradili su zemlju koja se temelji na principima Ustava. Obitelj, crkva i zajednica formirali su jake veze u američkom društvu, koje su postale još prosperitetnije tokom 19. i 20. stoljeća. Uspjeh Američkog sna umanjio je važnost koncepta društvene klase, što je otežalo da se izmisli klasna borba u SAD-u.
Ali komunizam koristi svaku moguću priliku za promicanje podjele. Koristeći sindikate, uvećava sukobe između zaposlenika i poslodavaca. Koristi rasne podjele kako bi okrenula crnce, muslimane, Azijate i Latinoamerikance protiv bijelaca. Potiče borbu između spolova promicanjem pokreta ženskih prava protiv tradicionalne društvene strukture. Stvara podjele koristeći seksualnu orijentaciju i LGBT pokret; čak je izmislila nove rodove kako bi pojačala borbu. Dijeli vjernike različitih religija i koristi "kulturnu raznolikost" kako bi se suprotstavila tradicionalnoj zapadnoj kulturi i baštini. Dijeli ljude različitih nacionalnosti potičući “prava” ilegalnih imigranata i stvarajući sukobe između stranaca i građana. Huška useljenike i širu javnost protiv policajaca.
Dok društvo postaje sve više rascjepkano, jedan pogrešan korak može izazvati borbu. Društveni sukobi postali su standardno stanje društva. Sjeme mržnje zasađeno je u srcima masa, i upravo to je zlokobni cilj komunizma. Komunizam istovremeno promiče podjelu i mržnju. Lenjin je napisao: "Možemo i moramo pisati jezikom koji sije mržnju među masama; odbojnost, prezir i slično prema onima koji se ne slažu s nama." [9] Političke taktike na Zapadu upotrebljavaju svakakve vrste “socijalne pravde” za poticanje mržnje i intenziviranje društvenih sukoba.
U slučaju Scottsboro iz 1931. godine, devet crnih dječaka optuženo je za silovanje dviju bijelih žena, što je izazvalo ozbiljnu rasnu zavadu u cijeloj zemlji. Komunistička partija SAD-a počela je djelovati, zagovarajući pravdu za crne Amerikance i privlačeći mnoge sljedbenike. Među njima je bio Frank Marshall Davis, budući mentor 44-om predsjedniku. Prema riječima dr. Paula Kengora, cilj američkih komunista u slučaju Scottsboro nije bio samo pojačati svoje članstvo među crnim stanovništvom i progresivnim aktivistima „socijalne pravde“, nego i osuditi Ameriku kao zemlju prepunu neravnopravnosti i rasne diskriminacije. Tvrdeći da su to prevladavajući uvjeti u cijeloj zemlji, promicali su komunizam i lijevu ideologiju kao jedino sredstvo oslobađanja Amerikanaca od ovog navodno patološkog i zlog sustava.
Godine 1935. izbila je pobuna među crnim zajednicama u Harlemu u New Yorku, nakon glasina da je crni tinejdžer pretučen do smrti kada je uhvaćen u krađi. Prema crncu Leonardu Pattersonu, bivšem članu KPSAD-a, koji je odigrao ulogu u incidentu, Komunistička partija SAD-a skočila je na priliku da organizira prosvjede crnaca. Patterson je opisao kako su komunisti bili istrenirani u lenjinističkoj taktici, koja ima za cilj potaknuti i potpaliti sukobe. Naučili su kako pretvoriti proteste u nasilne izgrede i ulične borbe, kao i kako namjerno konstruirati sukobe gdje se ne može naći nijedan. [10]
U suvremenoj Americi, komunističke su skupine bile uključene u svaki veliki društveni sukob ili nered. Godine 1992., na televiziji su emitirane snimke na kojima je prikazan crnac Rodney King, stanovnik Los Angelesa, kojeg su bijeli policajci tukli nakon što jurnjave automobilima. Širom poznati video klip od 15 sekundi, isečen iz snimka, pokazuje Kinga, osuđvanog prestupnika, kako se odupire hapšenju i ponaša se ratoborno, mada su njegopvi drugovi iz auta sarađivali s policijom. Četiri policajca uključena u ovaj incident na kraju su oslobođeni krivice. Nakon presude, baš kad su se prosvjednici ispred stanice u LA spremali raspršiti, netko je iznenada razbio metalni pano u prolazni automobil, a prosvjed je brzo eskalirao u nasilnu pobunu s paljenjem, razbijanjem i pljačkanjem. [11]
Na pitanje o sudjelovanju komunista u incidentu, šerif okruga Los Angelesa Sherman Block, rekao je da nema sumnje da su oni umiješani u nerede, pljačke i palež. Tijekom tih događaja, letke koje su širile razne komunističke skupine poput Revolucionarne komunističke partije, Socijalističke radničke partije, Napredne laburističke stranke i Komunističke partije SAD-a mogli su se naći po cijeloj ulici i školama. Na jednome od letaka je pisalo: “Osveti Kingovu presudu! ... Podignite oružje! Vojnici ujedinite se s radnicima! Prema policajcu u policijskoj postaji u Los Angelesu, ljudi su već dijelili letke prije nego što je presuda objavljena. [12]
Bez obzira kako se sve te organizacije koje potiču pobune i nasilje u Zapadnom društvu danas nazivaju: „nedjeljivim“, „antifašističkim“, „stop patrijarhatu“, „Životi crnaca su bitni “ ili „odbijanje fašizma“, svi su oni komunisti ili zagovornici komunističkih ideja. Nasilna skupina Antifa sastoji se od ljudi različitih komunističkih sklonosti, kao što su anarhisti, socijalisti, liberali, socijaldemokrati i slično. „Reci ne fašizmu“ zapravo je ljevičarska radikalna skupina koju je osnovao predsjednik Revolucionarne komunističke partije SAD-a. Bio je iza mnogih prosvjeda velikih razmjera s ciljem poništavanja rezultata predsjedničkih izbora 2016. godine.
Pod krinkom slobode govora, te skupine neumorno rade kako bi izazvale sve vrste sukoba u Zapadnom društvu. Da bismo razumjeli njihov stvarni cilj, potrebno je samo pogledati smjernicu Komunističke partije SAD-a svojim članovima iz 1943. godine:
Kada određeni opstrukcionisti postanu previše iritirani, etiketirajte ih kao fašističke ili nacističke ili antisemitske. … Stalno asocirajte one koji nam se suprotstavljaju sa onim imenima koja već imaju loš miris. Ta asocijacija će, nakon dovoljno ponavljanja, postati "činjenica" u javnom mnijenju. Članovi i frontalne organizacije moraju stalno sramotiti, diskreditirati i degradirati naše kritičare. [13]
4. Politika putem nasilja i laži
U komunističkoj doktrini se nikakva sredstva ne smatraju pretjeranima. Komunističke partije javno objavljuju da su nasilje i laži njihovo oruđe za osvajanje i vladanje svijetom. Od prvog pojavljivanja komunističkog režima u Sovjetskom Savezu do danas, za samo jedno stoljeće, komunizam je uzrokovao smrt najmanje 100 milijuna ljudi. Članovi Komunističke partije ubijali su, spaljivali, otimali i lagali. Koristili su svaku ekstremnu metodu. Stupanj njihovog zla je šokantan. Nadalje, većini sudionika uopće nije ni žao.
Laži koje komunisti fabriciraju razlikuju se po opsegu, kako u komunističkim zemljama tako i na Zapadu. Obmana, lažna vijest, ili smještanje političkom protivniku - to su relativno male laži. Stvaranje niza sustavnih laži značajnih razmjera kroz složene operacije moglo bi se smatrati lažima srednje veličine. Primjerice, da bi potaknula mržnju protiv Falun Gonga, KPK je izmislila incident sa samo-spaljivanjem na trgu Tiananmen, koja je zapravo bila priređena prijevara.
Koriste se i „velike laži“, a njima je najteže upravljati jer je velika laž gotovo jednaka suštini. Njezin je razmjer tako ogroman, njezine operacije toliko raznovrsne, njezino trajanje tako dugo, i ljudi kojih se dotiče toliko mnogo, uključujući i one koji su iskreno posvećeni uzroku, da je činjenica da je sva ta stvarnost zapravo dio velike laži. Komunistička avet fabricirala je laž da je “veliko jedinstvo” cilj komunizma. Budući da tvrdnja nije mogla biti opovrgnuta, barem ne u kratkom vremenskom roku, to je bila velika laž na kojoj se temeljio cijeli komunistički projekt.
Prethodno poglavlje analiziralo je pojam progresivizma kojeg je uzurpirao komunizam, a to je također dio Velike obmane. U posljednjih nekoliko desetljeća, komunizam je preoteo brojne društvene pokrete i odveo ljude na put nemira i revolucije, o čemu će biti riječi u narednim poglavljima.
a. Kako komunizam koristi nasilje i laž
Komunističke partije potiču klasni sukob - a takav sukob je borba do smrti. Kao što kaže Komunistički manifest: “Komunisti preziru prikrivati svoja stajališta i ciljeve. Oni otvoreno izjavljuju da se njihovi ciljevi mogu postići samo prisilnim rušenjem svih postojećih društvenih uvjeta. ”[14] Lenjin je također napisao u knjizi Država i revolucija: "Već smo gore naveli, a kasnije ćemo pokazati potpunije, da se teorija Marxa i Engelsa o neizbježnosti nasilne revolucije odnosi na buržoasku državu. Ovo potonje ne može zamijeniti proleterska država (diktatura proletarijata) kroz proces "odumiranja", već kao generalno pravilo, samo kroz nasilnu revoluciju. "[15]
Tijekom procesa preuzimanja vlasti, kao što je to bilo tijekom pariške komune, ruske revolucije ili radničko-farmerskog pokreta potaknutog od strane KPK, komunističke stranke koriste iznimno nasilne i krvave metode. Bez obzira na to jesu li njihovi neprijatelji starije i slabije osobe, oni pale, pljačkaju i ubijaju, pokazujući opakost koja šokira dušu. Toliko je puno zločina počinjeno u nasilnim komunističkim režimima da ih je gotovo nemoguće izračunati.
Komunistički kult koristi laži i nasilje kako bi održao vlast. Laži su maziva za nasilje, a također i način zarobljavanja javnosti. Laganje je nužno za naglašavanje nasilja; i dok je nasilje ponekad prekinuto, kontinuirane laži su norma. Komunističke partije su voljne obećati bilo što, ali nikada ne razmišljaju o ispunjavanju svojih obećanja. Kako bi zadovoljili svoje potrebe, oni mogu mijenjati svoje priče onoliko koliko žele, bez moralne osnovice i osjećaja srama.
Mao, Ben Bella i Castro iz Kube, svi su oni tvrdili da nikada neće uspostaviti totalitarne režime. No, jednom kad su došli na vlast, odmah su pokrenuli agresivni totalitarizam, pročišćavajući unutar stranke i proganjajući disidente i članove javnosti.
Komunističke partije također lukavo iskrivljuju vlastiti jezik. Manipulacija jezikom je jedna od glavnih metoda kojom se komunistički kult koristi kako bi zavaravao ljude, to jest, mijenja značenja riječi, pa čak i pretvara riječi u njihove suprotnosti. Kako se izmijenjeni jezik opetovano koristi, njegova iskrivljena značenja postaju duboko ukorijenjena u svijesti ljudi. Na primjer, “bog” je izjednačen s “praznovjerjem”; "tradicija" je izjednačena s "zaostalošću", "glupošću" i "feudalizmom"; “Zapadno društvo” je izjednačeno s “neprijateljskim” ili “anti-kineskim snagama”; a "proletarijat" postaje "gospodar državne imovine". Iako javnost nema moć u komunizmu, komunisti kažu da "sva vlast pripada ljudima", a ukazivanje na nepravde je "poticanje na svrgavanje državne vlasti" i tako dalje. Stoga, kada razgovaraju s onima koji su duboko otrovani komunističkim zlim kultom, ljudi imaju tendenciju otkrivanja da obje strane često nemaju zajedničku osnovu za komunikaciju jer su značenja riječi tako promijenjena.
Kult komunizma ne samo da izmišlja svoje laži, već stvara uvjete kako bi se čitavo stanovništvo uključilo u laganje, što uključuje i prisilnu političku nastavu, izražavanje političkog stava i političku provjeru. To bi trebalo prisiliti ljude da kažu stvari koje ne vjeruju i time demoraliziraju i degradiraju njihov osjećaj da čine pravu stvar. Deset zapovijedi upozoravaju da jedan "neće dati lažno svjedočanstvo". Konfucije je rekao: "Ako ljudi nemaju povjerenja u svoje vladare, ne podržavaju državu." Nakon što ljudi postanu svjesni izmišljotina komunističkog kulta, oni reagiraju daljnjim laganjem. Komunistički pokvareni kult zna da ga ljudi lažu, ali to je prihvatljivo jer je laganje samo dio igre. Za komuniste je opasno kada ljudi počnu govoriti istinu.
Provođenje kulture laži sredstvo je moralne degeneracije koju su osmislili komunisti. Ova knjiga je više puta potvrdila da kineski režim ne želi samo ubiti fizičko tijelo, već i izazvati ekstremnu moralnu korupciju. U vezi toga, avet komunizma je djelomično postigla svoj cilj.
b. Poticanje nasilja na Zapadu
Avet (bauk) komunizma sastoji se od elementarne sile mržnje i njezine su teorije prožete mržnjom. Promiče klasnu borbu i pripisuje korijen svakog problema tradicionalnim društvenim strukturama. Govori o bogatima koji iskorištavaju siromašne kako bi izazvali ljutnju i mržnju protiv bogatih i potakli revoluciju i nasilje. Širenjem komunističkih pokreta, manipulacija, nasilje i laži aveti postali su uobičajena pojava na Zapadu i ispunili društvo mržnjom i ogorčenošću.
Društvo koje više naginje nasilju postati će manje stabilno i više podijeljeno. U američkom društvu, neki političari i politički operativci nasrću na svoje neprijatelje na beskrupulozan način, prevarom, ličnim napadima i sličnim. Danas su razlike između dve glavne stranke toliko nepomirljive da su kao vatra i voda.
Ljevičarske stranke i političari tvrde da će braniti prava ljudi i slijediti zakone demokratskog društva. Ali kad dođu na vlast, pod utjecajem aveti komunizma, oni koriste sve metode za potiskivanje disidenata i arbitrarno lišavanje ljudi njihovih prava.
Ne žele svi konflikte, ali potrebno je samo nekolicina ključnih komunističkih aktivista da se uzburkaju stvari. Nakon što je novi predsjednik izabran 2016. godine, ekstremisti Antifa naciljali su svoju metu, pristaše novog predsjednika i druge konzervativce, i krenuli za njima na skupove i drugdje. Aktivisti Antife spriječili su predsjedničke pristaše da daju izjave i čak su ih izravno napali.
U lipnju 2017. godine, Steve Scalise, član Republikanske stranke i većine u Zastupničkom domu, ustrijeljen je i teško ranjen dok je pohađao trening bejzbola, od strane pristalica druge stranke. Političar na lijevoj strani čak je rekao da mu je "drago" što je Scalise ustrijeljen. Taj je dužnosnik ubrzo uklonjen s dužnosti predsjednika odbora na državnoj razini svoje stranke.
c. Sijanje konfuzije na Zapadu putem laži
Komunizam ima negativnu reputaciju na Zapadu, pa je laganje jedino sredstvo širenja njegovog utjecaja. Komunističke i lijeve skupine koriste slogane poput “slobode”, “napretka” i “javnog interesa” kao izgovor za osvajanje javne potpore. Na primjer, uspostava socijaliziranog zdravstvenog sustava se ne naziva socijalističkim, već umjesto toga „javno zdravstveno osiguranje“ ili ga opravdavaju kao utemeljenom na javnom mišljenju. Kada žele prisiliti poslodavce da plate minimalnu plaću, nazivaju to "plaća za život". Istovremeno, Zapadne vlade sve više postaju snažnije i miješaju se u živote ljudi. Pro-komunistički političari i interesne skupine daju prazna obećanja kako bi bili izabrani, nešto vrlo slično onome što su komunističke stranke učinile kako bi dobile odobrenje kada su tek počinjale. Zapravo, njihov je cilj izvršiti svoj plan napredovanja socijalizma. Njihova taktika odražava komunistička obećanja o stvaranju “raja na zemlji”.
Konkretno, političari koriste iskrivljenu i redistribucijsku fiskalnu i poreznu politiku, kao što je davanje poreznih poticaja sindikatima, vladinim programima i manjim poduzećima, te istovremeno povećanje poreza na druga poduzeća i bogate ljude. Rezultat toga je da se korisnici tih politika (uključujući siromašne, sindikate i tako dalje) oslanjaju na političare koji ih favoriziraju, a zatim ih podržavaju na izborima. Ove "potopiti bogate" i politike s visokim porezima koriste se za potporu vladinih projekata koji potiču bogate i poduzetnike (koji ne žele da se njihov novac uzme i rasipa) da napuste grad, što rezultira manjim brojem onih koji se protive takvim politikama. Takvi političari tada imaju stabilnu, dugoročnu moć u svojim rukama na tom području i mogu graditi svoj politički stroj. Istovremeno, oporezivanje i mogućnosti zapošljavanja u gradu smanjuju se iz godine u godinu, a na kraju grad bankrotira.
U prošlosti su ljudi vjerovali da su Sjedinjene Američke Države istinski slobodno društvo i posljednji bastion protiv komunizma. Ali danas ljudi jasno vide da visoko oporezivanje, visoko razvijena socijalna država, kolektivizam, Velika vlada, socijaldemokracija, "socijalna jednakost" i slično, svi su izvedeni na ovaj ili onaj način od socijalističkog i marksističko-lenjinističkog ideološkog DNK-a, ugrađene u politike i provedene u praksi. Posebice, mlađa generacija jednostavno nije svjesna povijesti brutalnosti u komunističkim zemljama. Oni čeznu i teže iluzornom idealu, a prevareni su novim obličjem koje je komunizam preuzeo. Rezultat toga je da oni nesvjesno hodaju cestom do propasti.
5. Put u totalitarizam
Totalitarna kontrola koju sprovode komunistički režimi nad životima svojih podanika je bogato dokumentirana. Ali ideološki ogranci komunizma u demokratskim zemljama u potaji rade na istom cilju zastupanjem zakona koji agresivno šire moć vlasti i povećavaju kontrolu nad društvom i ekonomijom. Još strašnija je činjenica da današnji autoritarci imaju nauku i tehnologiju na raspolaganju, a ona im daje moć da nadziru i kontroliraju društvo na skali kakvu tiranije iz prošlosti nisu mogle ni zamisliti.
a. Brisanje slobodne volje i potiskivanje morala
Kad ljudska bića slijede tradicionalne vrijednosti koje se temelje na božanskom, Bog će voditi ljude u daljnjem razvoju te kulture. Imati kulturu utemeljenu na božanskoj inspiraciji važan je kanal za povezivanje ljudi s božanskim. Na temelju te kulture izvedene su različite metode društvene organizacije koje podrazumijevaju politički život.
Bog ljudima daje slobodnu volju i sposobnost upravljanja vlastitim poslovima. Ljudi trebaju vladati sobom putem samodiscipline, moralnog ponašanja i odgovornosti za sebe i svoju obitelj. Nakon što je proučio američku politiku u devetnaestom stoljeću, francuski politolog Alexis de Tocqueville razvio je veliko poštovanje prema američkom društvu. Bio je impresioniran sposobnošću Amerikanaca za samoispitivanje, njihovim razumijevanjem zla, spremnošću na rješavanje problema strpljenjem i opći nedostatak nasilja u rješavanju društvenih problema. Mislio je da veličina Sjedinjenih Američkih Država leži u njezinoj sposobnosti da ispravi vlastite pogreške.
Ono što avet komunizma želi, s druge strane, je totalitarna politika kako bi potaknula ljude da se suprotstave tradiciji i moralu, te da blokiraju ljudima put prema dobroti i prema božanskom. Ljudi u komunističkim zemljama, međutim, preobražavaju se iz božjeg naroda u vražji narod, a da to ni ne primjećuju. Postupno se voljno pokoravaju normama koje se slažu s vragom. U komunističkim zemljama vlada monopolizira društvene resurse, uključujući ekonomiju, obrazovni sustav i medije. Dakle, sve se mora provoditi slijedeći upute vođa komunističkih partija, a njihove metode vladanja temelje se na lažima, zlu i nasilju. Oni koji pokušavaju slijediti svoju savjest i sklonost ka dobroti, na kraju krše ideologiju i pravila stranke i proglašeni su neprijateljima partije. Oni tada postaju podklasa, prisiljeni na borbu na dnu društva, ili jednostavno umiru.
U slobodnim društvima, vlada se također kreće prema autoritarizmu, s tim da “velika vlada” planira kontrolirati gotovo sve. Jedna od karakteristika autokratske politike je snažna središnja vlada koja planira i usmjerava ekonomiju. Trenutno, zapadne vlade sve više jačaju svoje mogućnosti da interveniraju i kontroliraju ekonomiju kako bi postigle vladine planove te koriste instrumente državnih prihoda i rashoda, oporezivanja i financiranja duga.
U isto vrijeme, njihova sfera upravljanja obuhvatila je uvjerenja, obitelj, obrazovanje, gospodarstvo, kulturu, energiju i resurse, prijevoz, komunikacije, putovanja i drugo. Od širenja središnje administrativne moći do kontrole lokalne vlasti nad životima građana, brojnih zakona i presuda, rezultat je sveobuhvatno širenje vladine moći i društvena kontrola bez presedana . Primjerice, uzimanje zdravstvenog osiguranja je obvezno, u protivnom slijedi kazna. U ime javnog interesa, vlade mogu ljudima uskratiti njihova vlasnička i osobna prava. Totalitarna vlada koristi "političku korektnost" kao izgovor da ljude liši slobode govora i diktira ono što ljudi mogu i ne mogu reći. Oni koji otvoreno osuđuju zlokobne politike optuženi su za širenje "govora mržnje". Oni koji se usude suprotstaviti političkoj korektnosti marginalizirani su, izolirani, u nekim slučajevima otpušteni, a u ekstremnim slučajevima im se prijeti ili napada.
Koristeći devijantne političke standarde u svrhu zamjenjivanja čestitih moralnih standarda i njihove provedbe snagom zakona, propisa i javnih napada, stvara se atmosfera društvenog terora i pritiska, potiskujući slobodnu volju ljudi i slobodu traženja dobrote. To je suština totalitarne politike.
b. Totalitarizam kroz socijalnu skrb, tehnologiju i previše regulativa
Suvremeno Zapadno društvo sada je prezasićeno zakonima i regulativom, kojima se regulira svaki aspekt društva, od ponašanja na poslu do odgajanja djece. Socijalna skrb se sve više vidi kao standardna potreba, umjesto kao oblik hitnog davanja pomoći onima kojima je istinski potrebna. Tehnološki napredak je omogućio vlasti da pojača svoju kontrolu, kako nikad ranije nije bilo moguće. Ljevičarske grupe i političari ohrabruju i ubrzavaju ovaj proces, označavajući ga kao progres.
Zapravo, ekspanzija državnog nadzora i državne skrbi predstavlja smrtnu opasnost za slobodu i moral. U 19. stoljeću, Tocqueville je zapazio: “Da se despotizam uspostavi u demokratskim nacijama današnjice, mogao bi poprimiti drugačiji karakter, bio bi opsežniji i blaži te bi degradirao ljude bez mučenja.”[16]
Od federalnog nivoa sve do nivoa države, okruga i općine, svake godine se usvoje tisuće novih zakona. O svemu postoji zakon i ograničenja. Poreski zakon SAD ima desetine hiljada stranica, dok novi zakon o zdravstvenom osiguranju ima preko 20.000 stranica. Čak ni sudci i advokati ne mogu shvatiti sve ove zakone, a da ne spominjemo prosječne građane. Osoba će možda nesvjesno prekršiti zakon.
Pored toga, koliko god savršen bio jedan zakon, to je samo vanjska forma ograničenja i ne može upravljati ljudskim srcem. Kao što je Lao Tzu rekao: “Što se više zakona napiše, biti će više lopova i razbojnika.“
Ljudi ignoriraju činjenicu da društvene probleme prouzrokuje zla strana čovkeka, kad se oslobodi. Dok stvaraju sve više i više zakona, ignorirajući suštinu stvari, formira se ciklus zla, i društvo korak po korak ide ka totalitarizmu.
Kroz historiju, sposobne vlade su održavale sposobnost da alociraju svoje resurse siromasima, na primjer tokom gladi, suše ili poplave. Istovremeno, dobrotvorstvo je organski postojalo u lokalnim zajednicama i religijskim organizacijama. Britanski pravnik Dicey je primijetio da je u 20. stoljeću, međutim, vlada počela da vidi blagostanje pojedinca kao nešto što treba regulirati i osigurati oporezivanjem:
„Prije 1908. godine pitanje da li bi čovjek, bogat ili siromašan, trebao osigurati svoje zdravlje, je bilo pitanje koje je u potpunosti ostavljeno slobodnoj obzirnosti ili neobzirnosti svakog pojedinca. Njegovo ponašanje nije se ticalo države ništa više nego pitanje treba li nositi crni kaput ili smeđi kaput. … No, Nacionalni zakon o osiguranju će, dugoročno gledajući, donijeti državi, odnosno poreznim obveznicima ... osiguranje od nezaposlenosti. … To je zapravo priznanje od strane države da je dužna osigurati čovjeka od zla koje proizlazi iz njegovog nemanja posla. … Nacionalni zakon o osiguranju u skladu je s doktrinom socijalizma. … [17]“
Međutim, velike socijalne države su zapletene u prirođene slabosti. Nema besplatnog obroka. Visoki nivoi skrbi se baziraju na visokim porezima, što prouzrokuje sve vrste društvenih bolesti. Nordijski model socijalističke skrbi prepoznat je i prihvaćen u mnogim zemljama. Nekada se smatrao pozitivnim primjerom socijalističkog prosperiteta koji bi Zapad mogao oponašati. Ipak, u Sjevernoj Europi omjer porezne stope prema BDP-u je među najvišima u svijetu, a mnoge porezne stope kreću se oko 50 posto.
Analitičari su istaknuli da postoji šest kobnih problema sa socijalističkom medicinskom skrbi za koje se vlada angažira: neodrživo je, jer ljudi žele imati koristi od besplatnih usluga više nego što u njih uplaćuju. Nema nagrade ili kazne za učinkovitost, a praktičari u medicinskoj industriji ne preuzimaju nikakvu pravnu odgovornost za ono što rade, ali dobivaju plaću bez obzira na to koliko rade. To uzrokuje ogromne gubitke za vladu, ljudi kradu kroz rupe u zakonima, zloupotrebljavaju sustav i sudjeluju u podzemnoj trgovini. Vlada odlučuje o životu i smrti ljudi kroz medicinski sustav, te je preplavljena birokracijom. [18]
Godine 2010., čovjek po imenu Jonas u sjevernoj Švedskoj morao je sam zašiti svoje krvareće rane nakon što je čekao sat vremena u hitnoj službi. Najprije je otišao u ambulantu koja je bila zatvorena. Zatim je otišao u sobu za hitne slučajeve gdje je čekao da mu se pruži pomoć, dok mu je rana krvarila. Nije imao drugog izbora nego da se pokuša zašiti, ali to je dovelo do toga da ga je osoblje bolnice prijavilo da je prekršio zakon o posjedovanju bolničke opreme bez odobrenja. [19] Ovo je samo jedan primjer kako shema socijalne skrbi može dovesti do smiješnih ishoda. Budući da svatko želi besplatnu medicinsku skrb, sredstva se zloupotrebljavaju. Sukob između ograničenja resursa i zahtjeva da stvari budu besplatne uzrokuje neusklađenost ponude i potražnje. Nedostatak opskrbe znači duge redove, a onima kojima je zaista potrebna njega su oštećeni socijaliziranom medicinom.
Pored ovog, dok socijalna skrb od kolijevke do groba mnogima izgleda poželjno, ali oslanjanje stanovništva na vlast postavlja temelje za autokratski režim. Ovaj princip se jasno održava u marksističkom shvaćanju da je socijalizam samo početni korak komunizma.
Veće učešće vlasti u reguliranju društva i života individualnih građana zahtjeva veće sisteme državne kontrole: zapošljavanje namještenika i sastavljanje zakona zahtjeva novac, koji se stiče oporezivanjem. Sa ekspanzijom države također dolazi stvaranje moćnih političkih klika koje imaju svoje interese u održavanju i povećavanju dometa njihovog autoriteta.
Tehnologija još više omogućuje vlasti kontrolu nad građanima. Komunistička partija Kine je najočitiji primjer, ali iste opasnosti prisutne su u Zapadnim zemljama, posebno u Europi, gdje su socijalistički programi već sveprisutni.
Današnja Kina ima najveći sistem za nadzor na svijetu. Na javnim mjestima i na ulicama, nadzorne kamere su posvuda. Za samo koji minut, lica na crnoj listi mogu se izvući iz mora od 1,4 milijarde stanovnika. Nadzorni softver ugrađen u WeChat na mobilnim telefonima omogućuje otvorni nadzor, a privatnost je totalno odsutna za svakog s mobitelom. Nema se gdje sakriti.
Dok tehnologija sve više napreduje, a vlade postaju sve veće, nastavljanje Zapada na putu socijalizma bi rezultiralo jednako strašnom sudbinom - neprekidnog nadzora, pritiska i kontrole. Ovakav krajnji scenarij nikako nije pretjerivanje.
Pored fizičkog nadzora i cenzure, vlada također može koristiti masovne podatke i financijske informacije da bi ciljalo na građane koji su izgubili posao. Banke se mogu natjerati da im ukinu hipoteku. Vlada s ovakvim tehnološkim sredstvima može povući dozvolu neposlušnim građanima i spriječiti im pristup socijalnoj skrbi, koja je uslijed ostalih ekonomski politika, jedini način da oni prežive.
6. Komunistička prijetnja osnovnim vrijednostima
Komunističke ideologije već stoljećima siju kaos u političkoj sferi. Na Istoku, komunistički režimi mobilizirali su moć države da bi uništili političke protivnike, razorili tradicionalnu kulturu i ubile su desetine milijuna ljudi. Na Zapadu, ljevičarski pokreti bez prisvajaju sebi demokratske procese. Dok izbjegavaju otvoreno nasilje i diktaturu, politika koju oni zastupaju slijedi istu filozofiju borbe.
Žudnja za moći, bogatstvom i slavom postoje od kad i čovjek, jer svako je sposoban za dobro i zlo. Iskorištavajući moralnu slabost koja postoji u ljudskoj prirodi, avet komunizma je odgojila mreže „zastupnika“ širom svijeta.
Uslijed komunističke infiltracije, današnja društva Zapada su podijeljena do stepena bez presedana, a ljevica koristi svu svoju moć da omete i osujeti sve one koji se drže tradicionalnih shvaćanja u politici. Nije pretjerano reći da je Zapad sada u ratu sa svojim sopstvenim vrijednostima.
Ljevičarski politički utjecaj se pokazao vrlo otpornim na pokušaje da se isti oslabi i poništi. Političari i aktivisti pod utjecajem komunizma se dogovaraju s medijima da bi diskreditirali oporbu i proširili krive informacije i zbunili javnost. Ljevičarski zvaničnici ignoriraju ili opstruiraju odluke vlade, preusmjeravaju javne resurse da podrže svoje ideološke agende i primijenili politiku koja pogoršava podjele i konflikte u društvu.
Prema anketi koju su proveli The Associated Press i Centar za istraživanje javnih poslova, 2018. godine, više od 80 posto ispitanika vjeruje da je zemlja dublje podijeljena na području politike nego u prošlosti, dok 80 posto vjeruje da su Amerikanci podijeljeni po važnim vrijednostima više nego ikad ranije. [20]
Državi nema ravne kad je u pitanju njena moć da upravlja ljudskim i ekonomskim resursima. Ako se dobro koristi, politička moć može donijeti velike koristi cijeloj naciji i doprinijeti međunarodnoj zajednici. Ali kako pokazuje historija, i historija komunističkog pokreta, zlouporaba te moći može dovesti do užasnih zločina.
Bivši američki predsjednik Reagan je rekao u svom inauguracijskom govoru: „S vremena na vrijeme smo bili u iskušenju da vjerujemo da je društvo postalo previše složeno da bi bilo samoupravljano, da je vlada jedne elitne skupine superiornija od vladavine za, i od naroda. Pa, ako nitko od nas nije sposoban upravljati samim sobom, tko od nas ima sposobnost vladati nekim drugim? ”[21] Slično tome, predsjednik Trump je rekao:“ U Americi ne štujemo vladu, štujemo Boga. [22]
Jedinstvo zemlje zahtijeva zajednički skup vrijednosti i zajedničku kulturu. Iako su doktrine različitih religija različite, standardi za dobro i zlo su slični. To omogućuje etničkim skupinama u Sjedinjenim Američkim Državama da žive u harmoniji. Međutim, kad su ljudi podijeljeni po pitanju osnovnog morala, sam njihov opstanak dovodi se je u pitanje.
Reference
1. Jules-Antoine Castagnary, Philosophie du Salon de 1857, as quoted in Franklin L. Baumer, Modern European Thought: Continuity and Change in Ideas, 1600–1950 (New York: Macmillan, 1977), 335.
2. Karl Marx and Friedrich Engels, “Manifesto of the Communist Party,” in Marx & Engels Selected Works, vol. 1, trans. Samuel Moore, ed. Andy Blunden, Marxists Internet Archive, accessed April 17, 2020, https://www.marxists.org/archive/marx/works/1848/communist-manifesto/ch02.htm.
3. Frank Newport, “Democrats More Positive About Socialism Than Capitalism,” Gallup, August 13, 2018,https://news.gallup.com/poll/240725/democrats-positive-socialism-capitalism.aspx.
4. “Little Change in Public’s Response to ’Capitalism,’ ’Socialism,’” Pew Research Center, December 28, 2011, https://www.people-press.org/2011/12/28/little-change-in-publics-response-to-capitalism-socialism.
5. Milton Friedman, Free to Choose: A Personal Statement (Boston: Mariner Books, 1990), 148.
6. Matthew Vadum, “Soros Election-Rigging Scheme Collapses: The Secretary of State Project’s death is a victory for conservatives,” FrontPage Mag, July 30, 2012, https://www.frontpagemag.com/fpm/139026/soros-election-rigging-scheme-collapses-matthew-vadum.
7. Rachel Chason, “Non-Citizens Can Now Vote in College Park, Md.,” The Washington Post, September 13, 2017, https://www.washingtonpost.com/local/md-politics/college-park-decides-to-allow-noncitizens-to-vote-in-local-elections/2017/09/13/2b7adb4a-987b-11e7-87fc-c3f7ee4035c9_story.html?utm_term=.71671372768a.
8. Mao Zedong, “Analysis of the Classes in Chinese Society,” in Selected Works of Mao Tse-tung: Vol. I, Marxists Internet Archive, accessed April 17, 2020, https://www.marxists.org/reference/archive/mao/selected-works/volume-1/index.htm.
9. Bilveer Singh, Quest for Political Power: Communist Subversion and Militancy in Singapore (Singapore: Marshall Cavendish International [Asia] Pte Ltd, 2015).
10. Leonard Patterson, “I Trained in Moscow for Black Revolution,” Speakers Bureau of the John Birch Society, YouTube video, posted by Swamp Yankee, August 20, 2011, https://www.youtube.com/watch?v=GuXQjk4zhZs.
11. William F. Jasper, “Anarchy in Los Angeles: Who Fanned the Flames, and Why?” The New American, June 15, 1992, https://www.thenewamerican.com/usnews/crime/item/15807-anarchy-in-los-angeles-who-fanned-the-flames-and-why.
12. Ibid.
13. US Congress, House, Committee on Un-American Activities, Soviet Total War, ‘Historic Mission’ of Violence and Deceit (Washington, DC: U.S. Government Printing Office, 1956).
14. Marx and Engels, “Manifesto.”
15. Vladimir Lenin, The State and Revolution (1918), 381–492, Marxists Internet Archive, accessed April 17, 2020, https://www.marxists.org/archive/lenin/works/1917/staterev/ch01.htm.
16. Alexis de Tocqueville, Democracy in America, vol. ii, Henry Reeve, trans., (London: Longmans, Green, and Co., 1889), 289.
17. Albert Venn Dicey, Lectures on the Relation Between Law & Public Opinion in England, During the Nineteenth Century (London: Macmillan and Co., 1919), xxxviii, Online Library of Liberty, accessed April 17, 2020,http://oll.libertyfund.org/pages/dicey-on-the-rise-of-legal-collectivism-in-the-20thc.
18. Paul B. Skousen, The Naked Socialist (Salt Lake City, UT: Izzard Ink, 2014), Kindle edition.
19. Peter Vinthagen Simpson, “Jonas, 32, Sewed Up His Own Leg after ER Wait,” The Local, August 3, 2010, https://www.thelocal.se/20100803/28150.
20. Juana Summers, “AP-NORC Poll: Most Americans See a Sharply Divided Nation,” The Associated Press, http://www.apnorc.org/news-media/Pages/AP-NORC-Poll-Most-Americans-see-a-sharply-divided-nation.aspx.
21. Ronald Reagan, “First Inaugural Address of Ronald Reagan” (speech, US Capitol, Washington, DC, January 20, 1981), The Avalon Project, accessed April 17, 2020, https://avalon.law.yale.edu/20th_century/reagan1.asp.
22. Donald Trump, “Remarks by President Trump at the 2017 Values Voter Summit” (speech, Omni Shoreham Hotel, Washington, DC, October 13, 2017), White House, accessed April 17, 2020, https://www.whitehouse.gov/briefings-statements/remarks-president-trump-2017-values-voter-summit.
